Veliki Pečat Bosanskog Kralja Tvrtko I
(1353-1391)
Povijest
Bosanskih Vladari Hrvatskog Roda: 1154.-1463.

Banovi

1154. - 1168. Boric
1170. - 1204. Kulin
1204. - 1232. Stjepan
1232. - 1250. Matej Ninoslav
1232. - 1255. Prijezda (oko 1267.)
1267. - 1290. Prijezda II.
1290. - 1314. Stjepan Kotromanic
1314 .- 1353. Stjepan Kotromanic
1357. - 1377. Tvrtko
1357. - 1370. Vuk


Kraljevi iz dinastije Kotromanica

1377. - 1391. Stjepan Tvrtko I.
1391. - 1395 Stjepan Dabisa
1395. - 1398. Jelena Gruba
1398. - 1404. Stjepan Ostoja
1404. - 1408. Stjepan Tvrtko II.
1409. - 1418. Stjepan Ostoja
1419. - 1421. Stjepan Ostojic
1421. - 1443. Stjepan Tvrtko II.
1444. - 1461. Stjepan Tomas
1461. - 1463. Stjepan Tomasevic


Postanak bosanske drzave
Potkraj 6. st. pocinju cesti upadi Avara i Slavena iz Podunavlja na podrucje današnje BiH, poglavito otkad je avarski kagan Bajan 582. zauzeo veliki rimski grad Sirmij na Savi (danas Mitrovica). U pocetku 7. st. Hrvati osvajaju provinciju Dalmaciju i njeno središte Salonu. Ilirsko i romanizirano pucanstvo povlaci se u unutrašnjost Balkanskog poluotoka, gine u borbama ili se pomalo asimilira.

Od 7. do 9. st. povijest podrucja BiH nije dovoljno poznata, a od sredine 9. st. postoje izvori koji potvrduju njegovu pripadnost knezevini Hrvatskoj za Trpimira, a od 925. i hrvatskoj kraljevini. U 10. st. dvije je godine tu vladao srpski (raski) knez Caslav. Potkraj 11. st. zavladao je nakratko dukljanski knez Bodin, povremeno upadaju Ugri i Bugari, a bizantski carevi nastoje ostvariti svoju seniorsku vlast.

Sredinom 11. st. podrucje današnje BiH pripadalo je Kraljevini Hrvatskoj. Oko 950. spomenuti bizantski car-pisac Konstantin Porfirogenet spominje “zemljicu Bosnu” kao posebnu oblast oko izvorišta rijeke Bosne i njenih gornjih pritoka, tj. u Sarajevskom polju, u kraju koji se od davnina nazivao Vrhbosnom.

Buduci je podrucje današnje BiH cinilo središnji dio zapadnog dijela Balkanskog poluotoka, da je bilo bogato rudama, ali teško dostupno i geografski izolirano, ni jedan vladar nije tu dugo zadrzao vlast. U BiH su se stoljecima sukobljavali interesi Hrvatske i kasnije hrvatsko-ugarskih kraljeva i Bizanta, zapadne Katolicke i Istocne, bizantske crkve, tj. Rima i Carigrada. Zbog toga je i proces pokrštavanja i dublje kristijanizacije tekao vrlo sporo i uz dugo zadrzavanje poganskih vjerovanja.

Kad je Hrvatska 1102. ušla u personalnu uniju s Ugarskom podrucje BiH bilo je s tri strane okruzeno tom drzavom. Njeni vladari iz dinastije Arpadovica nastoje je otrgnuti od bizantskog utjecaja i trajno zadrzati pod svojom upravom. Zbog toga su za bana uputili u Bosnu Borica, Hrvata iz Slavonije, koji je bio prvi poznatiji vladar tog podrucja (1150.-1163.). Drugi, vazniji ban bio je Kulin za koga se moze reci da je utemeljitelj bosanske drzave (1180.-1204.). Za njegova banovanja Bosna se razvila gospodarski, ojacala politicki, sklopila prvi trgovazki ugovor s Dubrovcanima.

Tijekom XIII. st. u Bosnu su došli rudari Sasi i otvorili rudnike koji rade i danas (Fojnica, Srebrenica, Olovo i Krizevo). U to doba se iz krila Rimokatolicke crkve izdvaja po nekim svojim obredima tzv. Crkva bosanska. Buduci su zbog toga Kulin i njegova crkva bili optuzeni zbog krivovjerja on je 1203. sazvao opci sabor naroda na Bilinu polju i javno se odrekao hereze. Ocito je u tom potezu bilo više politickih, nego vjerskih interesa što ce pokazati i kasnije tzv. krizarski ratovi koji su usmjereni protiv “Crkve bosanske”.

U prvoj polovici 13. st. utjecaj Crkve bosanske poceo se širiti pa je to davalo povoda hrvatsko-ugarskim kraljevima da cesto upadaju u Bosnu i vode krizarske ratove protiv bosanskih krivovjeraca. Kao i Kulin, bio je ban Matej Ninoslav prisiljen odreci se krivovjerja i prihvatiti katolicko ucenje.

Kad se toga nije drzao, imenovali su mu iz Ugarske (Slavonije) protubana Prijezdu, ali je kralj Bela IV. ipak morao s vojskom 1244. pokoriti Bosnu. Unutarnji otpori hrvatsko-ugarskom kralju kao i katolicanstvu bili su toliko jaki da je katolicki biskup u Bosni morao napustiti zemlju i trajno se nastaniti u Đjakovu u Slavoniji (1252.).

Dok od konca 13. st. srednjim dijelovima Bosne (Usorom) gospodare slavonski velikaši roda Prijezde, zapadnim dijelovima Bosne gospodare sve do 1322. hrvatski velikaši, knezovi Subici Bribirski. Njih su otud potisnuli novi hrvatsko-ugarski vladari iz dinastija Anjou (Anzu), takoder uz pomoc bosanskog bana Stjepana II. Kotromanica, uzevši od Subica Završje (podrucje s tri velika polja: Glamockim, Livanjskim i Duvanjskim).

Na jugozapadu je Stjepan II. proširio svoju banovinu na Humsku zemlju (Hum), a na sjeveroistoku na oblasti Usoru i Soli. Buduci je Stjepan II. dao svoju kcer Elizabetu za zenu snaznom hrvatsko-ugarskom kralju Ludoviku (Ljudevitu) I., njegov je ugled porastao pa je proširio svoju banovinu do Cetine na Jadranskom moru, do Drine na istoku i Vrbasa na sjeverozapadu. Otada je Bosna vazan politicki cinitelj s kojim su morali ozbiljno racunati svi okolni vladari, poglavito Anzuvinci i Nemanjici s kojima je Stjepan II. takoder stupio u rodbinske odnose.

Bosna postaje kraljevinom i njen slom (1377.-1463.) U doba Stjepana II. u Bosni je opet ojacala Katolicka crkva koji su pomagali crkveni redovi od kojih su bili najpoznatiji franjevci. Taj je crkveni red prvi put došao u Bosnu 1291., uskoro utemeljio svoju vikariju, pa zatim podigao prve samostane i imao presudnu ulogu u ocuvanju katolicanstva a to znaci i hrvatstva u BiH.

Od 1353. Bosnom je vladao Tvrtko I., sinovac Stjepana II. i doveo je do vrhunca moci i teritorijalnog opsega. Puna dva desetljeca vodio je borbu protiv domacih velikaša i Ludovika I., a kad je uz njegovu pomoc, u tome uspio poceo je s jacanjem svoje drzave i na istoku. Kad je 1373. uzeo gornje Podrinje s manastirom Mileševom gdje je bio grob Sv. Save, prvog arhiepiskopa posebne Srpske pravoslavne crkve, pa zatim zauzeo Trebinje, Konavle i obalu juzno do Dubrovnika, uzeo je 1377. titulu kralja. Buduci je bio u srodstvu sa srpskom dinastijom Nemanjica okrunio se za kralja “Srbljem i Bosni”. Tvrtku je titulu kralja priznao Ludovik I. pod ciju je krunu Sv. Stjepana potpadala i Bosna.

Buduci je 1382. umro bez muških potomaka, snazni kralj Ludovik I. Anjou, iskoristio je Tvrtko I. otpor hrvatskog plemstva kralju Sigismundu (Zigmundu) Luksemburgovcu, odnosno gradanski rat kojem se i on pridruzio i nastavio s jacanjem Bosne, njenim širenjem i na hrvatsko povijesno podrucje u smjeru Jadranskog mora. Stoviše, Tvrtko je 1382. poceo graditi luku Herceg-Novi, a 1385. su mu njegovi kraljevski rodaci u Ugarskoj prepustili i Kotor. U jeku protudvorskog pokreta u Hrvatskoj (1390.) ušao je Tvrtko s vojskom u hrvatske (dalmatinske) gradove: Split, Šibenik i Trogir i došao pred Zadar. Tu se proglasio “kraljem Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja”.

Obicno se smatra kako je Tvrtko I. kao katolicki vladar tim cinom obnovio, poslije tri stoljeca hrvatsko kraljevstvo. Medutim, potkraj 14. st. na istocnim granicama njegova kraljevstva pojavila se snazna osmanlijska opasnost, koju brojni vladari na tom podrucju nisu uzeli previše ozbiljno. Doista, Tvrtko ih je 1388. potukao u prvom sukobu, a 1389. poslao je svog vojskovodu Vlatka Vukovica u pomoc Srbima na Kosovu, pa je o toj bitci i izvijestio Sv. Stolicu. Nazalost 1391. na vrhuncu moci Tvrtko umire. Njegova hrvatsko-bosanska kraljevina postaje zrtvom unutarnjih velikaških razmirica a izvana lakim plijenom sve agresivnijih Osmanlija.

Brojni Tvrtkovi nasljednici u iducih sedam desetljeca nisu uspjeli prevladati feudalno rastrojstvo u Bosni, stalne upade hrvatsko-ugarskog kralja Zigmunda sa sjevera i Osmanlija s jugoistoka. Poslije teškog poraza europske krizarske vojske u sukobu s Osmanlijama kod Nikopolja 1396. pocinju sve cešci prodori turskih postrojbi u Bosnu, gdje se sve više isticu velikaši koji su vladali poput kraljeva. To su, prije svih, Hrvoje Vukcic Hrvatinic, gospodar tzv. Donjih krajeva i Sandalj Hranic Kosaca na jugu, u Humskoj zemlji.

Oni zajedno s hrvatskim velikašima, bracom Horvatima, nastavljaju borbu protiv kralja Zigmunda. Njemu je pak pošlo za rukom 1408. prodrijeti sa sjevera u Bosnu gdje je kod utvrde Dobora dao pobiti 170 uglednih bosanskih plemica i tako svladao bosansku-hrvatsku pobunu protiv budimskog dvora. Otpor je i dalje pruzao Hrvoje Vukcic Hrvatinic pozvavši 1415. godine u pomoc i Osmanlije, koji su se vješto koristili dinastickim borbama i feudalnom anarhijom u Bosni, Hrvatskoj i Ugarskoj te su 1459. dokrajcili Srbiju, a 1463. pokorili i Bosnu.

Bosna je pala bez otpora, “saptom”, kako su i rekli suvremenici, a posljednji njen kralj Stjepan Tomaševic bio je pogubljen poslije osvajanja Kljuca i Jajca. Njegova maceha kraljica Katarina sklonila se u Rim gdje je uskoro i umrla. Prije smrti ostavila je svoju kraljevinu Bosnu Svetoj Stolici. Bio je to konac prvog i posljednjeg bosanskog kraljevstva u povijesti.

Humska zemlja, Hum koja se po hercegu Stjepanu Vukcicu Kosaci od 1448. nazivala Hercegovinom odupirala se još dvadesetak godina, ali je ipak 1482. došla pod osmanlijsku vlast. Hrvatsko-ugarski kralj Matija Korvin ustrojio je poslije pada Bosne za obranu svoga kraljevstva Jajacku i Srebrenicku banovinu koje su, uz Macvansku banovinu, cinile obrambeni pojas od Beograda do Une. Tu crtu obrane drzalo je uglavnom hrvatsko plemstvo, ali nakon njegova poraza 1493. na Krbavskom polju, taj otpor slabi. U pocetku 16. st. pada Srebrenik u sjeveroistocnoj Bosni, a zatim 1528. i Jajce. Sve te krajeve Osmanlije su ukljucili u svoju najzapadniju pokrajinu, uskoro sandzak, Bosnu koja je, kao i Hercegovina, nastala uglavnom na hrvatskom etnickom prostoru i odakle je dalje njena vojska pljackala i osvajala podrucje Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.


Dogadjajnica ili Vremenski Redoslijed Zbivanja u BiH

Najvazniji nadnevci i godine

1154.-1163. Bosnom vlada kao ban Boric iz Slavonije 1180. Bosna i juzni dio Hrvatske oslobadjaju se bizantske vlasti
1180.-1203. u Bosni vlada ban Kulin
1203. sabor na Bilinu polju kraj Zenice gdje se bosanski “krstjani” obvezuju na vjernost Sv. Stolici
1291. Franjevci dolaze u Bosnu
1353.-1391. Bosnom vlada Tvrtko I.
1377. Tvrtko se kruni za kralja
1390. Tvrtko se proglasio kraljem Hrvatske i Dalmacije
1391. umire Tvrtko I.
1408. kralj Zigmund potuce bosansku vojsku i pobije njihovo plemstvo kod Dobora
1415. vojvoda Hrvoje Vukcic Hrvatinic s turskim jedinicama potuce ugarsko - slavonsku vojsku na Spreci
1435.-1466. Humom vlada Stjepan Vukcic - odvajanje Hercegovine
1448. Stjepan Vukcic naziva se hercegom - otud Hercegovina
1459. bosanski kralj Stjepan Tomas boravi u Ugarskoj i priznaje hrvatsko - ugarskog kralja Matijasa za svog gospodara
1463. sultan Mehmed II. bez otpora zauzima Bosnu koja “saptom pade”
1471. Matija Korvin imenuje kneza Nikolu Ilockog za bosanskog kralja
1478. u Rimu umire Katarina Kosaca - posljednja bosanska kraljica
1480. kralj Matija Korvin uzalud provaljuje duboko u Bosnu
1513. hrvatski ban Petar Berislavic tesko porazi Osmanlije kod Dubice
1518. opet Berislavic pobjedjuje Osmanlije kod Jajca i osigurava taj grad - utvrdu
1520. Osmanlije prodiru u Hrvatsku, ubijen Petar Berislavic
1521.-1541. u Bosni je namjesnik Gazi Husref - beg, osnivac Sarajeva i osvajac brojnih hrvatskih utvrda (Knin, Skradin, Obrovac, Jajce, Sinj i dr.)
1525. Husref - beg podsjeda Jajce, ali ga spasava hrvatski knez Krsto Frankopan
1528. Gazi Husref beg osvaja hrvatsko Jajce i time pada Jajacka banovina - obrana Hrvatske i Slavonije
1536. Husref beg prodire u Slavoniju i osvaja Pozegu
1537. u obrani Klisa gine Petar Kuzic, a Hrvatska gubi najvazniju utvrdu na jugu
1552. Osmanlije osvajaju Viroviticu, Cazmu i dolaze do najzapadnije crte u Hrvatskoj (Slavoniji)
1556. osvajaju Kostajnicu - “vrata” Hrvatske
1580. Bosna od sandzakata postaje pasaluk
1592. Hasan Predojevic, bosanski pasa gradi Novu Petrinju da zaobidje i osvoji Sisak
1592. spomenuti pasa osvaja hrvatski grad Bihac
1593. teski poraz Osmanlija, pretezito bosnjackih pod Siskom, za njih je to bila “godina propasti”
1595. Hrvati pobijedise Osmanlije kod Petrinje
1606. sklopljen mir s Osmanlijama, prvi povoljni sporazum s kojim Hrvatska dobiva Moslavinu i Petrinju
1652. hrvatski ban Nikola Zrinski pobjedjuje Osmanlije kod Kostajnice
1663.-1664. Hrvati pod vodstvom brace Zrinski izborili nekoliko pobjeda protiv bosnjackih Osmanlija, a Nikola dopire do Osijeka, spaljuje Sulejmanov most, “cudo” njihova graditeljstva
1683.-1699. traje veliki protuosmanlijski rat Austrije, Venecije, Poljske, Sv. Stolice u kojem Hrvatska ima dostojno mjesto
1687. hrvatski ban Tomo Erdödy oslobadja Dubicu, Kostajnicu, Zrin i pomice granicu Hrvatske na Unu
1688. nove pobjede krscanske (i hrvatske) vojske protiv Osmanlija, oslobodjen Knin koji uzimaju Mlecani
1689. Luka Ibrisimovic i Marko Mesic, svecenici, uz pomoc naroda oslobadjaju dotad osmanlijsku Slavoniju, Liku i Krbavu
1697. E. Savojski s austrijskom vojskom prodire sve do Sarajeva, koje zapali i vrati se u Slavoniju dovodeci vise desetaka tisuca Hrvata - katolika iz Bosne
1699. sklopljen mir u Srijemskim Karlovcima prema kojem se Hrvatskoj vraca Slavonija, Lika, a Veneciji hrvatski teritoriji u kontinentalnoj Dalmaciji
1718. sklopljen mir u Pozarevcu prema kojem Osmanlije odstupaju Austriji sjevernu Srbiju, bosansku Posavinu, a Veneciji Imotski i sve do Neretve. Dubrovnik odstupa turskoj strani Neum i Sutorinu kako bi se zastitio od Venecije (danasnji pristup BiH prema moru)
1736.-1739. nesretni rat Austrije protiv Osmanlija, poraz u Turskoj Hrvatskoj kod Banja Luke
1739. Austrija gubi Beogradskim mirom sve ono sto je dobila Pozarevackim
1787.-1791. Austrija ratuje protiv Osmanlijskog Carstva zajedno s Rusijom, ali bez uspjeha - pokusaj izgona Turaka iz Europe i rjesenje istocnog pitanja nije uspjelo
1791. mirom u Svistovu Osmanlije vracaju Hrvatskoj dotad okupirani Dvor na Uni, i zaledje Bihaca (Dreznik, Petrovo selo, Lapac i Srb)
1804.-1812. u Srbiji izbija ustanak za cije se gusenje salju bosnjacke jedinice
1809. Francuzi izravno granice s Osmanlijskim carstvom na Uni
1820.-1822. bosanski vezir Ali Dzelaludin okrutno uvodi red u Bosni
1826. Sultan Mahmud II. ukida janjicarski red. Pobuna muslimanskog begovata u Bosni koga guse u krvi
1831. muslimanski begovi u Bosni se bune, a hercegovacki ne prihvacaju oruzani prosvjed protiv sredisnje vlasti u Istambulu. Prve vodi Husein - beg Gradascevic, a druge Aliaga Rizvanbegovic
1832. Gradascevic je usprkos pobjedi na Kosovu potucen, bjezi u Slavoniju i otud u Carigrad gdje umire
1832. Hercegovina postaje poseban vilajet na celu s Rizvanbegovicem
1835.-1840. Mehmed - pasa ukida u Bosni nasljedne kapetanije i izaziva bune, koje silom gusi
1839. Sultan Abdul Medzid izdaje “hatiserif od Gilhane” kojim izjednacava sve podanike bez razlike na vjeru i naciju, uvodi poreze za sve. Bosnjacki begovat odbija dati prava krscanskoj raji
1840. katolici u BiH stavljeni pod zastitu Austrije
1845.-1850. Tahir - pasa provodi reforme u Bosni
1848. Hrvatski narodni preporod i izbor J. Jelacica djeluje u BiH gdje krscani ocekuju oslobodjenje
1850. Sultan je u Bosnu poslao poturicu Omer - pasu Latasa koji silom i u krvi savladava bosansko, islamsko plemstvo
1852.-1858. hercegovacka (pravoslavna) plemena uz pomoc Crne Gore dizu ustanke
1866. Vilajetski ustav u Bosni, BiH sa Sandzakom postaje jedinstveno upravno podrucje
1875. Austrija planira ulazak u BiH. Car Franjo Josip putuje uz granicu BiH i potce Hrvate - katolike na ustanak
1875. Hrvati dizu ustanak u Gabeli, a uskoro im se pridruzuju pravoslavni Srbi u Nevesinju, te Srbi i Hrvati u Bosni
1876.-1878. ustanak u BiH traje. Srbija i Crna Gora stupaju u rat, a za njima i pravoslavna Rusija
1878. mir u San Stefanu - predvidjena autonomija za BiH
1878. Berlinski kongres, BiH pod austrijskim protektoratom, kraj ustanka, okupacija BiH koju vode generali Hrvati (J. Filipovic i S. Jovanovic). Otpor islamskog pucanstva, u ratu poginulo preko tisucu Hrvata
1879. uredjena Zemaljska vlada za BiH u Sarajevu
1881. obnovljena katolicka crkvena uprava za BiH, Sarajevo - mitropolija, Banja Luka i Mostar - biskupije
1884. mostarski franjevci pokrenuli list “Glas Hercegovca” koji istupa protiv bosnjackog jezika i isto takve narodnosti
1902. Hrvati BiH osnovali svoje kulturno - prosvjetno drustvo “Napredak”
1907. Hrvati u BiH utemeljili Hrvatsku narodnu zajednicu
1908. Austrija proklamira aneksiju BiH, Srbija prijeti ratom
1910. BiH dobiva svoj Ustav i Sabor - agrarni pokret
1914. teroristicka organizacija Mlada Bosna ubija u Sarajevu nadvojvodu Franju Ferdinanda. Ultimatum Srbiji i rat. Pocetak I. svjetskog rata
1914. uz Drinu se vodi rat u kome sudjeluju brojni Hrvati, muslimani i Srbi (pravoslavni) iz Hrvatske i BiH
1917. Hrvati, Slovenci, izglasavaju u Becu tzv. Majsku deklaraciju s kojom zahtijevaju federalisticko uredjenje za sve juznoslavenski narode u Monarhiji (i za BiH)
1918. slom Austro - Ugarske, prestanak njene uprave u Hrvatskoj i BiH
1918. osnivanje narodnih vijeca u Hrvatskoj, BiH i drugim zemljama, zajednicko Narodno vijece u Zagrebu, Drzava Slovenaca, Hrvata i Srba u kojoj je i BiH
1918. 1. prosinca, u Beogradu se proglasava ujedinjenje i nova Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS). U njoj su sve juznoslavenske zemlje u bivsoj Monarhiji, te Srbija i Crna Gora
1921. u Beogradu se izglasava tzv. Vidovdanski ustav bez sudjelovanja Hrvata, a uz potporu Jugoslavenske muslimanske organizacije i njenog vodje M. Spaha i tako omogucava Pasicu da “progura” centralisticki ustav koji je najvise pogodio nesrpske krajeve pa i BiH
1929. kralj Aleksandar Karadjordjevic proglasava diktaturu, a Kraljevinu SHS Jugoslavijom. Podjela zemlje na banovine koje razbijaju hrvatske i bosanskohercegovacke povijesne teritorije
1934. u Marseillesu ubijen kralj Aleksandar Karadjordjevic
1937. Jugoslavija krece prema fasizmu
1937. cetnici organiziraju progone Hrvata, a uz brojne zrtve padaju 1937. u Senju i omladinci koji su dosli na koncert sarajevskog drustva “Trebevic”
1939. sporazum srbijanskih radikala i Hrvatske seljacke stranke (Cvetkovic - Macek) i stvaranje Banovine Hrvatske u koji ulazi sredisnja i sjeveroistocna Bosna, te Hercegovina, osim istocne
1941. Jugoslavija pristupa Trojnom paktu, 27. 3. velikosrpski udar u Beogradu, 6. 4. napad Njemacke, Italije, Madjarske i Bugarske. Slom Jugoslavije
1941. 10. travnja, u Zagrebu proglasena Nezavisna Drzava Hrvatska (NDH) u koju je “saptom” usla i BiH
1941. 22. lipnja, pocinje partizanski ustanak u Hrvatskoj
1941. 27. srpnja, partizanski ustanak u BiH, cetnicki odredi u talijanskoj zoni, gradjanski rat
1942. u Zagrebu zasjeda neizabrani Drzavni sabor NDH (sa predstavnicima BiH)
1942. u BiH dolaze partizanske jedinice iz Srbije (II. i III. ofenziva)
1942. potkraj, partizanske jedinice organiziraju u Bihacu I. zasjedanje AVNOJ-a
1943. rujan - kapitulacija Italije
1943. na podrucju BiH vodjene tzv. IV. i V. ofenziva
1943. prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a u Mrkonjic - Gradu
1943. u Jajcu - odrzano II. zasjedanje AVNOJ-a, zacetak Druge Jugoslavije
1944. svibanj, desant na Drvar
1944. sporazum Tito-Subasic na otoku Visu, pokusaj legaliziranja nove jugoslavenske drzave
1945. ZAVNOBiH postaje Skupstina BiH - prva vlada
1945. od 8. do 15. svibnja “rat poslije rata”. Englesko zapovjednistvo predaje hrvatske i druge jedinice Titovoj Jugoslavenskoj armiji, masovne likvidacije u Sloveniji i po “kriznom putu”
1945. trece zasjedanje AVNOJ-a u Beogradu, dirigirani izbori i proglas Federativne Narodne Republike Jugoslavije
1945.-1990. Narodna Republika BiH u okviru Jugoslavije
1946. “izglasani” ustavi Jugoslavije, (Republike Hrvatske i BiH)
1946. otvoren Univerzitet u Sarajevu
1946.-1947. grade se zeljeznicke pruge u BiH (Brcko - Banovici - Samac - Sarajevo)
1948. rezolucija Informibiroa, otpor Jugoslavije, progoni pristasa SSSR-a
1949. otvoren logor za komuniste na Golom otoku
1966. smijenjeno prosrpsko vodstvo u KPJ (A. Rankovic)
1966. pocela s radom Akademija nauka BiH
1970. usvojeni ustavni amandmani koji traze vise prava republika
1971. predsjednistvo SK Jugoslavije u Karadjordjevu ostro obracunava s “pojavama nacionalizma” u SK Hrvatske
1974. donesen novi Ustav SFR Jugoslavije s kojim se Republike priznaju drzavama s pravom odcjepljenja
1980. umire Josip Broz Tito
1984. Zimska olimpijada u Sarajevu
1990. 20. sijecnja, na XIV. kongresu SK Jugoslavije doslo do raspada te organizacije prema nacionalnom kljucu
1990. u Hrvatskoj i BiH osnivaju se i registriraju prve gradjanske politicke stranke
1990. prvi demokratski izbori u BiH, pobjede nacionalnih stranaka, Stranke demokratske akcije (Muslimani), Srpske demokratske stranke i Hrvatske demokratske zajednice
1991. vodstvo BiH se drzi nezainteresirano tvrdeci kako to nije “njihov rat”
1991., listopad, Srbi napadaju i unistavaju hrvatsko selo Ravno u istocnoj Hercegovini
1992. 7. travnja, priznata BiH kao drzava
1992. Srbi u BiH proglasavaju u kolovozu Republiku Srpsku
1992. travanj, pocinje velikosrpska agresija na BiH
1993. sukobi pa rat Muslimana i Hrvata u BiH
1994. 18. ozujka, smirivanje sukoba i ugovor u Washingtonu
1995. blokada Bihaca
1995. hrvatska vojska sporazumno prelazi granicu BiH i oslobadja Drvar, Jajce, itd.
1995. 12. srpnja, pad Srebrenice i pokolj Muslimana-Bosnjaka
1995. kolovoz, u akciji “Oluja” HV deblokira Bihac i bratimi se s bosnjackim jedinicama, medju kojima su se borili i Hrvati
1995. 21. studenog, u Daytonu, SAD, potpisan mir u BiH koji su parafirali dr. Franjo Tudjman i Alija Izetbegovic, a kao svjedoci supotpisali su ga predstavnici SAD-a, UN-a, Rusije, te zemlje kontaktne skupine (Francuska, Njemacka, Velika Britanija)
1995. 14. prosinca, u Parizu, u Elizejskoj palaci, su predstavnici Hrvata, Srba i Bosnjaka-Muslimana (dr. Tudjman, Milosevic, Izetbegovic) potpisali Opci okvirni sporazum o BiH koji je bio pripremljen i parafiran u Daytonu 21. studenoga 1995.
1995. 20. prosinca, u BiH je provedbu mirovnog sporazuma iz Daytona i Pariza umjesto UNPROFOR-a 20. prosinca 1995. preuzeo IFOR (medjunarodne snage). BiH je podijeljena na cetiri sektora (britanski, americki, francuski te europski (RRF - europske snage za brzo djelovanje.)
1996. 4. sijecnja, u Sarajevu su se sastali predsjednik Republike Hrvatske dr. F. Tudjman i predsjednik BiH A. Izetbegovic, posjetili sjednicu Zajednickog vijeca za suradnju Hrvatske i BiH i dogovorili daljnje korake za suradnju i jacanje Federacije BiH
1996. 13. sijecnja, BiH i Hrvatsku posjetio americki predsjednik Bill Clinton
1996. 1. ozujka, u BiH proslavljen Dan neovisnosti kao spomen na Referendum iz 1992. kad je s 64 posto glasova odluceno da se ta drzava odvaja od bivse Jugoslavije
1996. 21. ozujka, Sarajevo je u skladu s Daytonskim sporazumom uslo u sastav Federacije BiH. Izvrseno je razgranicenje Federacije i Republike Srpske
1996. 1. travnja, u Haag je na medjunarodni sud otputovao dobrovoljno hrvatski general Tihomir Blaskic, zapovjednik obrane srednje Bosne
1996. 11. svibnja, u Zagrebu je potpisan sporazum izmedju Republike Hrvatske i BiH o otvaranju luke Ploce i slobodnom prolazu kroz Neum, sto je dio dogovora koji je postignut u Washingtonu i Daytonu
1996. 30. lipnja, Radovan Karadzic odstupio je s mjesta predsjednika Republike Srpske u BiH
1996. 14 kolovoza, predsjednici Hrvatske i BiH, F. Tudjman i A. Izetbegovic potpisali su u Zenevi Zajednicku izjavu kojom prihvacaju provodjenje Washingtonskih i Daytonskih sporazuma
1996. 18. rujna, u BiH je izabrano novo Predsjednistvo BiH kome je na celu A. Izetbegovic, a clanovi K. Zubak i M. Krajisnik
1996. 1. listopada, sastanak Predsjednistva BiH zbog neslaganja odrzan je u privatnog gostionici “Saraj” na razmedju Sarajeva i Pala (srediste Republike Srpske) i imao je stoga nesluzben znacaj
1997. 2. ozujka, u Beogradu su potpisali sporazum o posebnim odnosima srpskog entiteta u BiH (koga je zastupao M. Krajisnik i SR Jugoslavije (Z. Lilic). A. Izetbegovic je to ocijenio kao mijesanje u unutarnje poslove BiH i nepostivanje Daytonskog sporazuma
1977. 13. travnja, papa Ivan Pavao II., svjetski putnik i mirotvorac je poslije Hrvatske (ujesen 1994.) dosao u pastirski pohod BiH. Pozdravili su ga u Zemaljskom muzeju clanovi trojnog Predsjednistva a na stadionu “Kosevo” vise od 50 tisuca ljudi, uglavnom katolika - Hrvata
1997. 9. lipnja, ministar vanjskih poslova BiH Jadranko Prlic izjavio je kako je Mostar posljednji multietnicki grad u BiH u kome zive podjednako dva naroda (Hrvati i Bosnjaci) dok se Sarajevo umjesto multietnickog pretvorilo u muslimanski grad
1997. 7. srpnja, u Mostaru umro, a pokopan je u Grudama 9. srpnja mr. Mate Boban, utemeljitelj i predsjednik Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, Hrvatskog vijeca obrane te predsjednik Hrvatske demokratske zajednice BiH
1997. 6. kolovoza, odrzan sastanak predstavnika Republike Hrvatske, BiH i Federacije BiH (F. Tudjman, A. Izetbegovic i Vladimir Soljic) gdje je razmotreno provodjenje Washingtonskih i Daytonskih dogovora, razvijanje daljnje suradnje i poboljsanje medjusobnih odnosa
1997. rujan, hrvatsko je vodstvo HDZ-a BiH dalo izjavu kako nece sudjelovati na skorim izborima, ako se ne sprijeci pripremani izborni inzenjering medjunarodnih snaga koji ide zatim da se oslabi i razbije hrvatski nacionalni korpus u BiH koji je u vecini uz HDZ. Tu je odluku 12. rujna poslije razgovora s C. Westendorpom i J. Kleinom podrzao i predsjednik Republike Hrvatske dr. F. Tudjman
1997. 6. listopada, iz Splita je odletjelo 10 Hrvata iz sredisnje Bosne na sudjenje u Haag. Otisli su dragovoljno, jer im je obecano brzo i pravedno sudjenje, ali...?
1997. 21. listopada, Hrvatska je najavila da ce uskoro izaci s razradjenim prijedlogom o Posebnim odnosima s BiH, a nesto prije (8. listopada) je odbila bosnjacki prijedlog da se luka Ploce iznajmi BiH na 99 godina i postane njihov Hong-Kong
1997. 5. studenog, Hrvatska je dala tekst Sporazuma o posebnim odnosima sa Federacijom BiH koga su poduprli dvojica clanova Predsjednistva BiH (Zubak i Krajisnik), a otklonio jedan (A. Izetbegovic)
1997. 10. prosinca, Konferencija u Bonnu koju je odrzalo vijece za provedbu mira u BiH dalo je visokom predstavniku Carlosu Westendorpu ovlastenje protektora u BiH. On je dobio pravo raspustanja svih paradrzavnih institucija i nametanje rjesenja ako se tri strane ne sloze, a to je gotovo uvijek tako i bilo
1997. 25. prosinca, u Mostaru su objavljeni rezultati istrage o podmetnutoj bombi 17./18. rujna 1997. koja je ozlijedila tesko 29 osoba i unistila 56 stanova. To su ucinili islamski teroristi iz stranih zemalja, a ne, kako su tvrdili neki bosnjacki vodje (H. Silajdzic), Hrvati, toboze sami sebi?
1998. 16. i 17. svibnja, na Saboru HDZ-a BiH u Mostaru doslo je prvi put do raskola medju vodstvom. Za novog predsjednika izabran je Ante Jelavic, a Kresimir Zubak i njegovi pristase istupili su iz Stranke i uskoro utemeljili Novu hrvatsku inicijativu (NHI) kao novu stranku
1998. lipanj, donio je protektor C. Westendorp u BiH nekoliko neopozivih odluka, npr. uveo je kao monetu konvertibilnu marku, nacionalnu putovnicu, zastavu i registarske plocice za automobile
1998. 12., 13. lipnja, u BiH su odrzani novi izbori koji su potvrdili opcepoznatu istinu: BiH je drzava triju naroda u kojoj dominiraju nacionalne stranke koje su to potvrdile i na izborima unatoc nastojanju protektorske uprave da ih razvlasti u korist multinacionalnih ili nadnacionalnih stranaka
1998. 22. studenog, u Zagrebu je izmedju Republike Hrvatske te Federacije Bosne i Hercegovine potpisan Sporazum o posebnim odnosima


Bogumili (ili Bogomili)
BOGUMILI ili BOGOMILI, pristaše heretickog pokreta koji se javio sredinom X st. za vladanja bug. cara Petra (927-969) u Makedoniji koja je tada bila pod bug. vlašcu. Prvi podatak o pojavi hereze nalazi se u poslanici patrijarha Teofilakta caru Petru, u kojoj mu on razjašnjava da je ta hereza “pavlicanstvo pomiješano s manihejstvom”. Više podataka nalazi se u apologetickom traktatu prezbitera Kozme, poznatom pod naslovom Beseda na jeres', koji je nastao oko 972. Kozma optuzuje popa Bogumila da je poceo širiti novu, krivu nauku “po zemlji bugarskoj”, koja se protivi ucenju pravovjerne kršc. crkve da ima samo jedan bog, stvoritelj svega vidljivog i nevidljivog svijeta, koji dijeli ljudima sve dobro i sve zlo, a da, nasuprot tome, pop Bogumil uci kako postoje dva boga, dva principa: jedan je bog princip dobra, a drugi je bog princip zla - mamon, sotona. Bog zla stvorio je sav materijalni svijet, ukljucivši i covjeka; po volji sotone postoje sve vidljive stvari: sunce, zvijezde, zrak, zemlja, covjek, crkve, krstovi. Neki od bogumila misle da je sotona mladji sin bozji, uz starijeg sina Krista, a drugi misle da on nije sin bozji vec andjeo koji se odmetnuo. Dalje kaze Kozma da zestoko napadaju crkveno ustrojstvo, osobito svecenstvo na celu s biskupima, kojima poricu svaku vlast nad vjernicima. Odbacuju Stari zavjet i knjige crkvenih otaca, a zadrzavaju jedino evandjelje, djela apostolska i njihove poslanice; odbacuju kult Marijin, sakramente, svaku liturgiju i molitve, izuzev “Oce naš”; ne poštuju kriz ni ikone, a crkve ne priznaju domovima bozjim, vec se zatvaraju u svoje kuce da se tu mole i uzajamno ispovijedaju. Jednako oštar stav zauzimaju i protiv svjetovne vlasti, protiv tadašnjega društvenog i drz. poretka; poticu svoje vjernike na nepokornost onima koji su na vlasti odvracaju robove da rade za svoje gospodare, napadaju starješine i boljare, uceci da su bogumrski oni koji rade za cara. Propovijedaju siromaštvo i oštro istupaju protiv bogatstva i bogatih. Kozma opisuje heretike kao ljude krotke, mucaljive, blijede od posta, cedne u odijevanju, ali je, po njemu, to tek prividnost, dok su zapravo grabezljivci, koji vrebaju ljude priprosta duha, što se njima obracaju radi spasenja svojih duša, pa onda kod njih siju pljevu svog nauka. Iz tog se prikaza vidi kako se u svijesti pravovjernoga kršc. svecenika odrazila nova hereticka nauka u cijem središtu, kao najvaznija i za pravovjernu crkvu najopasnija, stoji hereticka teza o dva boga, dva principa, dok sva druga naucavanja tih heretika imaju teološko-akcidentalni znacaj. Ta je teza rušila dosljedni monoteizam kršc. crkve, njena jakog boga, tvorca i dobra i zla. Ta je teza imala davnu tradiciju. Vec u III st., dakle prije nego što je u rim. drzavi kršc. crkva bila priznata kao drz. crkva, Perzijac Mani (lat. Manes, Manichaeus) povezao je kršcansko-gnosticke i budisticke elemente s naukom Zaratustre (oko pol VI st.) i pokušao da na jednostavan nacin razjasni odakle zlo na svijetu, propovijedajuci novu, dualisticku religiju, zbog cega je od perz. maga optuzen i na krizu raspet (276). Od pol. VII st. u Armeniji se javlja manihejsko-gnosticka hereticka sekta pavlicana, koji su svojom borbenošcu postali opasni drz. vlasti, pa su ih carevi Konstantin V Kopronim (741-775) i Ivan Cimiskes (969-976) preselili u Traciju i Makedoniju, gdje je tako nastalo rasadište dualisticke hereze. Čini se da od dualistickog shvacanja nije bila daleko ni sekta masalijana (mesalijana), koja se javila u IV ili V st. u Prednjoj Aziji, te molitvama (stoga se zovu i euhiti) i plesanjem (stoga se zovu i horeuti) tjerala iz sebe zlog duha, sotonu. Pojava dualisticke hereze izraz je revolta protiv hijerarhije kršc. crkve, koja iskorišcuje ideju boga da bi s pomocu nje odrzavala svoje vjernike u pokornosti. Ona je isto tako izraz revolta i protiv drz. vlasti, koja se oslanja na kršc. crkvu kao ideološko sredstvo svoga vladanja. Dualisticka hereza moze biti izraz nezadovoljstva potlacenih, koji ne mogu razjasniti zašto taj svemoguci i apsolutno pravedni kršc. bog jednima daje mnogo dobra i malo zla, a drugima mnogo zla i malo dobra. Kršc. religija i njeni apologeti to protuslovlje ne mogu razjasniti ,a dualisticko ga shvacanje rješava sa dva boga. Zavisi od prilika i odnosa, tko ce se posluziti i protiv koga dualistickom herezom kao ideološkim borbenim sredstvom. To moze biti vladajuca klasa kad je rijec obrani vlastite zemlje protiv vanjskog napadaca, koga u tom poslu pomaze kršc. crkva sa svecenstvom. Moze to biti i podvlašcena klasa u svojoj borbi protiv vladajuce, koja uza se ima kler kršc. crkve. Zbog toga su i odnosi kod pojave dualisticke hereze cesto vrlo spleteni. Pojava bogumila u Makedoniji i Bugarskoj pada u vrijeme teškog biz. pritiska na tu zemlju nakon smrti Simeona, a za vladanja Petrova. Ideološki je taj pokret u cjelini bio upravljen protiv biz. tlacitelja, protiv domace vlastele i hijerarhije vlastite kršc. crkve, koja je po Kozminu prikazu bila do krajnosti iskvarena Nesumnjivo je u tom heretickom pokretu bilo i drugih manje vaznih komponenata, kao što su, na primjer, revolt poganskih ostataka u zemlji, koji su pred malo vremena bili pokršteni, i dozivljaji unutrašnjega zivota. A praksa krš. crkve pokazuje kako je ona dualisticku herezu radije prešucivala ili je fizicki istrebljivala negoli se s njom teološki obracunavala. O kasnijem razvoju bogumilske hereze u makedonsko-bug. prostoru ima malo vijesti. Ona se proširila i izvan tog prostora. Tako je jedna grupa bogumila iz redova plemstva, nakon pripajanja Bugarske Bizantu (971),emigrirala u Carigrad, gdje je našla pristaše u višim društvenim slojevima. Protiv njih su poslije istupili carevi Aleksije i Manuel Komnen. Neki su “pavlicani i Makedonci” prebjegli u Italiju u vezi s ustankom u Makedoniji (1040-41), a potkraj XI st. masalijani su se proširili po Balkanskom poluotoku. S bogumilskom herezom, dovodi se u vezu i maloaz. sekta fundajajita (phundagiagiti). Svojim širenjem morala se dualisticka hereza u dogmatskom pogledu izdiferencirati. Tako se formiralo radikalnije i blaze shvacanje dualizma: razlika se moze zapaziti i u Kozminu prikazu (sotona je ili mladi sin bozji ili odmetnuti andjeo). Radikalnije gledište zastupala je Dragovicka crkva (Dragovica, vjerojatno u Traciji) tvrdeci da je sotona od samog pocetka samostalan bog zla, bogu dobra ravnopravan princip zla. Nasuprot tome Bugarska crkva uci da je sotona sin bozji, koji se odmetnuo, tako da je bog ipak zacetnik svega, i dobra i zla. Hereticka fronta od Balkanskoga poluotoka do talijansko-franc. podrucja bila je povezana dualistickom tezom da ne postoji jedan bog vec dva. Heretici su se javljali pod razlicitim imenima: bogumili, kudugeri (grc. naziv za bogumile), babuni (u Srbiji uobicajen naziv prema mak. planini Babuni), krstjani (naziv uobicajen u Bosni), patareni (tal. naziv prema siromašnoj cetvrti u Milanu, Pataria), christiani boni ili veri, boni homines, bonomii, katari (naziv uobicajen u Francuskoj i Njemackoj prema grc. kaJaros: cist) kataristi (oblik od katari), katafrigi (iskvareno od katari), Bulgari ili Bougres (naziv upotrebljavan u Francuskoj prema Bulgarus: Bugarin), konkorecani (Concorretii prema mjestu Concorezzo, sjeveroist. od Milana), popelicani (vjerojatno posprdan naziv iz franc. podrucja), tekserani (tkalci prema lat. texo, jer su se tkalci isticali kao pristaše te hereze u Francuskoj), garatenses (po Garattusu, jednom od starješina sekte u Italiji), illi de Desenzano (oni iz Desenzana, mjesta na Gardskom jezeru), Sclavini (Slaveni, naziv za one heretike u Italiji koji su podrzavali veze s bos. bogumilima), caloiani (naziv u Italiji, jer se njihov jedan biskup zvao Kalojan), Bagnolenses (u Italiji po mjestu Bagnolo u blizini Mantove), gazzari (u Italiji, naziv prema njem. Ketzer), albigenses (prema gradu Albi u grofoviji Toulouse), beggini (u njem. podrucju vjerojatno iskvareno od Albigenses).

Papinski je Rim nastojao da te heretike, a narocito njihova središta, uništi bez mnogo teoloških rasprava Pape su dobro osjetile da je taj pokret usmjeren proti njih i njihove nove politike, koja je od druge pol. XI st. tezila za prisvajanjem svj. gospodstva u feud. formama. Prvi izraziti predstavnik te politike bio je Grgur VII (1073-85), a njegovi su je nasljednici nastavili pokus. U ostvarivanju te politike pape pokrecu krizarske ratove. Osim Prvoga krizarskog rata (1096-99) koji je u zauzecu Jeruzalema imao barem neki uspjeh svi su daljnji svršavali ne samo neuspješno vec cest upravo katastrofalno za kršc. vojske. U krizarske ratove bilo je uvuceno i Bizantsko Carstvo, jer su krizarske vojske prelazile pustošeci i plijeneci preko njegovog teritorija. A zauzvrat biz. car Manuel Komnen poduzeo je protuofenzivu na Zapad (1162-80), od koje je narocito trpjela Ugarska, pa onda naše zemlje. No, neprijateljstvo izmedju kršc. Istoka i Zapada dostignulo je vrhunac kad su krizari 1204. osvojili Carigrad i osnovali tu Latinsko Carstvo. Zbog tih je neuspjeha suvremenike, koji su mislili u religioznim kategorijama zahvatilo duboko razocaranje: mjesto brze i lake pobjede nad nevjernicima, koju su im obecavale pape, slijedio je poraz za porazom; mjesto sloge kršc. svijeta, došlo je do razdora medu kršc. narodima; mjesto obecana bogata plijena i obilja zemalja na Istoku na evr. su se svijet srucile nevolje, i on je i dalje ostao u neimaštini. Za tadašnje je shvacanje to znacilo da je Alah jaci od kršc. boga. Time je pokoleban autoritet kršc. boga, ali je odgovornost za sve zlo pala na papu. I tu je bio pravi cas da se interpolira dualisticko ucenje o bogu dobra i o bogu zla. A kako je zapadni svijet, polazeci na Istok, tu mnogo vidio i naucio, on je upoznao prolazeci Srbijom, Bugarskom i Makedonijom, pa i u samom Carigradu, diteisticku nauku, koja je tako jednostavno mogla razjasniti odakle zlo na ovom svijetu. Dualisticka hereza na evr. Zapadu (bez Bosne) ima dinamicki karakter od pol. XII st. do pol. XIII st.,a taj se vremenski raspon pokriva s neuspjelim krizarskim ratovima. Pojave dualisticke hereze na Zapadu spominju se 1143. u Kölnu (pod imenom siromasi Kristovi), 1144-45. u Liegeu, 1147. u franc. Dordogni, 1162. ona prelazi u Englesku, gdje nije mogla uhvatiti korijena. Ucvrstila se u grofoviji Toulouse u juz. Francuskoj i u lombardijskim gradovima. Vec u drugoj pol. XIII st. snaga dualistickog ucenja slabi, ono degenerira, postaje predmetom teoloških raspravljanja i postepeno nestaje na Zapadu u drugoj pol. XIV st., te prestaje biti zivom snagom hist. kretanja. Dualisticki heretici na Zapadu neprekidno su upozoravali na Istok, na Bugarsku, a osobito na Bosnu, kao na maticu i na izvor tog ucenja, a odatle su im dolazili ucitelji i organizatori. U juznoslav. krajevima hereticko djelovanje jaca potkraj XII st. U Srbiji je tadašnji veliki zupan Stefan Nemanja brzom intervencijom sprijecio daljnje širenje bogumilske hereze. U Poljicima su 1180, pod vodstvom Kacica, poznatih bogumila, kamenovali splitskog nadbiskupa Rajnerija, a ubojice je primio zahumski knez Miroslav, ozenjen bogumilkom, sestrom bos. bana Kulina. Splitski sabor od 1185. nišani na te heretike, kad u svom prvom clanu proklinje sve , “sekte heretika” koje “ocrnjuju nauku” rimske crkve. U to vrijeme u Zadru je boravio došljak iz Apulije Zarobabel sa svojim sinovima Matejem i Aristodijem. Obojica su bila istaknuti “patareni”, koji su širili herezu u Splitu i imali dobre veze s Bosnom. Nesumnjivo je Zadar 1202. onako stradao od krizara i zbog veza s bogumilima. Zadrani su u posljednjoj borbi na zidinama istakli krizeve ne da uvjere krizare da su kršcani vec da nisu bogumili, koji ne poštuju krizeve. Koliko je bogumilska hereza zahvatila Dalmaciju i Humsku zemlju, pokazuje i slucaj Višena Šubica i Petra, zahumskog kneza, koji su bili heretici. Bogumilsko središte ostaje ipak Bosna. Bosna je lezala na granici ist. i zap. crkve, ali je ušla u interesnu sferu zap. crkve, a da to ist. nikad nije osporavala. Papama je bilo mnogo do toga da na toj granicnoj liniji ucvrste svoje pozicije kako bi bila brana protiv ist. crkve. Naporedo s tim ukrštavali su se u Bosni i interesi svjetovnih vlasti, napose Bizanta i Ugarske. Bošnjani su se odupirali jednako ist. i za . kršc. crkvi, kao i Madjarima i Bizantincima, i taj je otpor došao do izrazaja u bogumilskoj herezi. Papa Inocent III odmah poduzima mjere i 1200. poziva ug. kralja Emerika da postupi protiv Kulina te da njega i sve heretike protjera, a dobra im zaplijeni. Malo kasnije šalje i svog kapelana Ivana Casamarisa u Bosnu. Taj je izaslanik imao i prividan uspjeh, jer su se najistaknutiji bogumilski heretici 1203, na Bilinu polju, svecano odrekli hereze u prisutnosti Casamarisa i bana Kulina. Ali je to odreknuce pod prisegom (abjuratio) bilo samo prividno. Inocent III je 1208. pokrenuo krizarsku vojsku i protiv katara u juz. Francuskoj, u oblasti Rajmunda, grofa od Toulousa. Poslije dvadesetogodišnjih borbi katare je svladao Simon de Monfort. U to se vrijeme u Bosni, pojacanjem pastve, propovijedanjem i drugim crkv. mjerama, nastojalo iskorijeniti herezu; pri tom je glavni posao povjeren prosjackim redovima, najprije dominikancima a poslije franjevcima. U tom razdoblju papa Honorije III šalje posebnog legata, svog kapelana Akoncija, da u Dalmaciji i Bosni radi protiv heretika. Ali ni ta misija nije imala mnogo uspjeha, a Akoncije je oko 1224.u Bosni umro. Stoga je poslije rata protiv albigenza papa Grgur IX pokrenuo (1234) protiv Bosne, za vladanja bana Mateja Ninoslava, krizarsku vojnu, kojoj je bio na celu hrv. herceg Koloman, brat kralja Bele. Kaznena ekspedicija protegla se sve do 1239, ali nekoga trajnog uspjeha nije bilo. U borbi s bogumilima poginuo je i Mladen Šubic (1304). Krizarski rat protiv bogumila poveo je 1363. ugar. kralj Ludovik I, muz Jelisave, kcerke bos. bana Stjepana II Kotromanica, ali je bio porazen. Zigmund je u krizarskom pohodu 1408. pobijedio kod Dobora bos. vojsku, ali bogumilska hereza ni tom prilikom nije iskorijenjena; ona ostaje i dalje u bos. povijesti vazan faktor i znacajna polit. komponenta u obrani zemlje od tudjinskih napadaja. Vanjskopolit. prilike primoravale su bos. vladare da igraju dvolicnu ulogu prikazujuci se cas katolicima, cas bogumilima. Kad se bos. kralj Stjepan Tomaš (1443-61) pred tur. opasnošcu priklonio Zapadu, bogumili su bili izlozeni progonima. God. 1461. kralj je u Rim poslao tri vlastelina-bogumila u okovima da ih tamo ispitaju. Njihovo ispitivanje povjereno je kardinalu Juanu Torquemadi (stricu kasnijega poznatog velikog inkvizitora Tomasa Torquemade), koji je na temelju njihova saslušanja sastavio “pedeset zabluda manihejskih u Bosni”. Protubogumilsku politiku nastavlja Stjepan Tomaševic (1461-63) do same propasti Bosne. Padom Bosne u tur. ruke (1463) nestaje i bogumilske hereze u Bosni, a vjernici Bosanske crkve dobrim su dijelom prešli na islam.

Osnovna dogmatska ucenja neomanihejske hereze od pol. XII st. dalje (uglavnom pod tri glavna imena: katara, patarena i bos. krstjana) bila su ova: dva su boga, jedan najvece dobro, drugi najvece zlo; prvi je stvorio nevidljivi, a drugi vidljivi svijet. Pri tom postoje dva gledišta: radikalno dualisticko stajalište zastupa dragovicka grupa tvrdeci da postoje od iskona dva principa, dok blaze dualisticko stajalište zastupa bug. grupa tvrdeci da izmedju principa postoji ipak veza i da je princip zla izašao iz principa dobra. Odbacuju Stari zavjet zajedno s prorocima, a isto tako i spise crkvenih otaca. Odbacuju kult Marije. Uce da je Krist samo prividno imao covjecje tijelo, pa da zapravo nije ni trpio ni umro. Samo se kod dualistickih heretika nalazi prava crkva i oni su nasljednici apostola, njihov je starješina nasljednik apostola Petra, a ne rimski papa. Crkve preziru i zovu ih sinagogama sotone. Upotrebu svetih slika smatraju idolatrijom, a ismijavaju štovatelje svetaca i njihovih moci. Osudjuju sluzbu bozju i sve crkv. sakramente, napose krštenje i brak, koji nije drugo nego preljub. Poricu uskrsnuce tijela, jer ono potjece od sotone. Poricu svaku vlast kršc. crkvi. Nijecu da postoji cistilište. Zabranjuju uzivanje mesa, sira i mlijecnih proizvoda. Zabranjuju svaku zakletvu. Poricu svjetovnim vladarima pravo da izricu smrtne kazne. Organizacija neomanihejskih crkava i njihova hijerarhija takodjer se medjusobno u bitnosti ne razlikuju. Njihovi se sljedbenici dijele na prave krstjane (prave krstjanice) i obicne vjernike, tzv. mrsne ljude, te se prvi kod katara zovu savršeni (perfecti), a drugi su obicni vjerenici (credentes). Samo pravi krstjani (perfecti) poznaju sve tajne njihove nauke i samo su oni obvezani provoditi onaj strogi asketski zivot što ga njihova nauka propisuje. Broj savršenih, u usporedbi s brojem mrsnih ljudi razmjerno je malen. Ti savršeni cine zajedno jedan red (ordo) i upravo on je temelj njihove crkve. Hijerarhija u uzem smislu, koja upravlja crkvom, u bos. se crkvi sastoji od djeda, gostiju i staraca (kojima se ne zna prava funkcija) dok u katarskoj hijerarhiji tome odgovaraju biskup, stariji sin, mladji sin i djakon. Jedan podatak iz 1223. u pismu papinskog legata Konrada kaze da na granici Bugarske, Hrvatske i Dalmacije, a pokraj naroda Madjara stanuje herezijarh, koga albigenzi zovu svojim papom. Po tome bi izgledalo kao da su svi dualisticki heretici imali zajednickog papu, koji je imao sjedište negdje u Bosni. Ali taj podatak nije provjeren. Dualisticki heretici nisu imali posebnih zgrada (crkava) u kojima bi vršili bogosluzne cine, vec su se zajednicki molili i uzajamno ispovijedali u svojim kucama, napose u kuci kojeg vidjenijeg “savršenog”.

Bogumili i njima srodne sekte odbacivali su štovanje svetackih slika i raspela. Zbog toga likovna umjetnost na podrucjima koja su stajala pod utjecajem bogumilstva nalazi svoju primjenu pretezno na nadgrobnim spomenicima, steccima. Uz dekorativne i simbolicke motive i natpise, na steccima se ponekad javljaju figuralni prikazi iskljucivo profanoga karaktera (likovi pokojnika, scene turnira, lova i kola). Osim na steccima, likovne teznje bogumila odrazile su se i na inicijalima, zaglavljima i minijaturama bosanskih srednjovjekovnih rukopisa (npr. Nikoljsko, Mletacko i Kopitarevo evandjelje), medu kojima se bogatstvom dekoracije istice Hvalov rukopis iz 1404.

(Enciklopedija leksikografskog zavoda, Zagreb 1955., I svezak, str. 530-534.)

BOGOMILSTVO
Vijera Bosanskih Hrvata prije prelaska na Krscanstvo
Bogomilstvo nije nikakvo nacionalno obiljezje, vec samo vijerski problem.

Kada covjek u Bosni iz gradova i sela zadje u krasnu bosansku brdsku prirodu, morati ce opaziti na zaravancima, na humcima ogromno neko kamenje. Monoliti su to od jednoga komada istesani, u raznim velicinama, od metra i pol do tri metra dugacki, od metra do blizu dva široki, a vazda nešto viši nego široki. Sa gornje strane su gdjekada vodoravni, ali najcešce krovasto, u trokut uzdignuti kao rimski sarkofazi, tako da izgledaju kao neke kucice.

Obicno ih imade poveci broj na okupu. Najcešce na njima nema niti crteža ni natpisa, no po kadšto ima i toga, ima kadkad sunce, kadkad mjesec, mac, buzdovan u kamenu izdjelan, a ima cesto i sav kamen krasni išaran ornamentima, dapace ima i natpisa, koji su svi pisani glagoljicom u starohrvatskom jeziku. Tako ima u Ban-dolu, 30 km od Tuzle takav kamen, na kojem piše: "Ase leži Božicko Banovic, na svojej zemli, na plemenitoj."

Svaki naš intelektualac znade, da su to jedini gotovo ostanci mocne nekad sekte bosanskih bogumila.

Narod, za cudo, koji oko tih spomenika živi, ne zna ništa o njima. Ovi su mu spomenici sasvim tudji. On ne zna ni što su, ni kako su onamo došli, ni od koga potjecu. Ako ga pitate, on ce odgovoriti, to su kamenovi, mramorovi, i tek koji inteligentniji kazati ce, to su greblja (znaci groblja), ali, da su to ostaci propale narodne velicine, to narod u Bosni savršeno ne zna.

Proživjevši preko 20 godina u Bosni, nisam mogao da prodjem bez interesa kraj ovih nijemih spomenika naše prošlosti. Znajuci sam vrlo malo o tim spomenicima i njihovim postavljacima, a ne moguci o tim bogumilima saznati, stao sam izucavati to pitanje. I milostive gospodje i gospodo, nagrada za moj trud bila je velika. Meni su se otvorili horizonti o kojima nisam ni snivao, jedan cijeli novi svijet, o kojemu naša starija historiografija za cudo malo znade. Smatram za dužnost, da ove horizonte otvorim i Vama, tim više, pošto sam svojim predavanjem od 16. XII. 1926. otvorio niz predavanja o religioznim pitanjima.

Glavna znacajka tih bosanskih bogumila bila je u tome, što je njihova vjera bila dualisticka, tj. da su vjerovali u dva pocela, pocelo dobra i pocelo zla. Kod nas dugo se do Rackoga nije znalo, ali danas je suvremena znanost nepobitno ustvrdila, da taj dualizam potjece od velikog dualistickog vjerskog pokreta na Iranu, koji je personificiran u velikom perzijskom proroku i reformatoru Zaratustri ili Zoroastru. Zaratustra je historijska licnost, to se danas smatra nedvojbeno utvrdjenim. U Zendavesti pripisuje se Yasna 28-53 njemu i vodeci iranolozi oznacuju pace ove pjesmotvore kao Zaratustrine verificirane propovijedi. I doista, ovaj dio Zendaveste donosi toliko licnih i subjektivnih momenata, da ne može biti dvojbe, da je Zaratustra iz porodice Spitama bio historicna licnost, a ne mythus. Ali valja istaknuti, da ga takvim shvacaju još danas npr. bugarski specijalista za bogomilsko pitanje prof. Jurij Ivanov. Ovome shvacanju da je Zaratustra jedan mythus, davala je najviše podloge cinjenica, što suvremenoj historiografiji nije do danas uspjelo utvrditi kronologiju Zaratustrinoga života i djelovanja. Tu se ucenjaci bitno razilaze. Dok prof. Jackson i neki drugi drže da je Zaratustra živio u sedmom vijeku prije Isusa, dakle oko godine 650-600 prije naše ere, to drugi iranolozi, a napose Justi i Bartholomae stavljaju njegov život 800-1000 godina ranije, oko 1500 prije Krista.

Medjutim, bilo kako bilo, Zaratustra je historijska licnost, njegova dualisticka religija postala je državnom i narodnom religijom perzijskoga naroda, perzijske države i igrala svakako kroz preko 1000 godina na kugli zemaljskoj najvecu ulogu, a njezino djelovanje osjetilo se je mnogo kasnije i daleko preko dosega politickoga utjecaja perzijske države, osjetilo se je i kod nas.

Jezgra Zaratustrine nauke, koja ujedno sadrži i grandiozni filozofski sistem, jest u tome, da postoje od iskona dva pocela, pocelo dobra i svijetla, personificirano u Ahura-Mazdi, ili Mazda-Ahuri, te pocelo zla ili tmine Agromainjuš ili Ahriman. Po Ahura-Mazdi zove se i citava religija Mazdaizam. Ova dva pocela su od pocetka u borbi, i u toj borbi mora svaki mazdaisticki vjernik sudjelovati boreci se u svemu protiv zlu i tmini. Ova religija je aktivisticka, jer svaki pojedinac mora sudjelovati i naprezati se u toj borbi. Ona je i izrazito optimisticka, jer nakon dugog trajanja borbe princip dobra Ahura-Mazda konacno ce pobijediti princip zla i tmine, i svi koji su u toj borbi sudjelovali, dobiti ce svoju nagradu.

Na strani principa dobra bore se veliki broj andjela, koji se zovu Ameša-spenta, a na strani principa zla bore se zli duhovi, koji se zovu daeva (u našem jeziku div). Slike principa dobra su sunce i vatra, koji su njemu posveceni.

Mazdaizam nije poznavao hramova i sjajnoga kulta, nije poznavao kipova ni likova božanstava, bogoslužje se obavljalo na vrhuncima bregova. Mazdaizam je poznao pricest, koja je znacila žrtvu i sastojala u kultskom uživanju posvecenog kruha i pica, dobivenog iz cvijeta biljke "saoma".

Osim religioznog sadržaja imao je mazdaizam i socijalni sadržaj. Tako je poljodjelski život vjerska zapovijed, a isto tako zabranjuju religiozni propisi uživanje mesa, kao i svih dijelova žive životinje, jer je proveden jedan princip perfectae lenitatis, savršene blagosti, koja zabranjuje ubijanje životinja, kako to vidimo i kod Indijaca.

Zaratustrina religija je na svaki nacin bila preko 1000 godina državna religija perzijske države, koja je u svemu dijelila sudbinu te države te konacno propala, kada su godine 637. po Kristu Arapi kod Kadezije potukli Perzijance i oborili njihovu državu.

Medjutim dualizam, kako su ga imali naši bogumili, nije došao na Balkan po Mazdaizmu, nego posredstvom jednoga religioznoga pokreta, kojemu je nosilac bio Mani ili Manihej.

Taj Mani bio je Perzijanac iz otmjene porodice Haskanijevaca, mati mu je bila cak iz kraljevske porodice Arsakida, a rodio se je godine 216. u gradu Mardina u Mezopotamiji. Izvanredno obdaren, filozof, spisatelj, muzicar, slikar i lijecnik, živuci na tlu Mezopotamije, na onom tlu visoke religiozne kulture, koju su nam pokazala iskapanja, popularizirana po profesoru Delitzschu u njegovom "Babel und Bibel", pokušao je jednu reformu tada vec dekadentnog Mazdaizma na taj nacin, da ga sinkretizira sa svima religioznim idejama, koje su se u Mezopotamiji, na tlu negdašnje Babilonije živjele. On je iz Mazdaizma, starobabilonskih religioznih predodžaba, iz kršcanstva uz znatnu primjesu gnosticizma, te konacno uz uporabu budistickih elemenata, osobito budisticke etike, izradio jednu novu religiju, koja je bila ujedno jedna bujna i na fantaziju duboko djelujuca filozofija i kozmogonija.

Dualizam je zadržan, ali princip dobra i zla pretvoreni su u princip svjetla i tmine kao što je to odgovaralo chaldejskim religioznim predodžbama. Oba principa postoje nužno od iskona, te oni ne mogu nikako iznijeti pobjedu jedan nad drugim nego sudjeluju oba u covjeku, te je ljudska duša djelo Boga svjetla, a ljudsko tijelo, kao i citav materijalni svijet, djelo Boga tmine. Vedri optimizam, toliko karakteristican za mazdaizam, izmijenjen je u jedno pesimisticko svjetozrenje, jer ljudsko tijelo, kao djelo principa tmine ne može nikada biti dobro, nego je covjeku i njegovom višem pozivu neprijateljski element.

Postanak covjeka prikazan je u jednoj bujnoj kozmogoniji koja sjeca na gnosticke sisteme i koja je tako velicanstveno fantasticna, da uzbunjuje i um i fantaziju a ujedno bila je jedan dosljedno proradjeni filozofski sistem, tako da je u velikoj mjeri zadovoljavao i racionalni dio covjeka. Ali ta je kozmogonija preduga pripovijest, zato cu Vam to uštediti.

Važnije je za nas, da je ta pesimisticna crta bila glavna znacajka i vodeca ideja manihejstva. Na otkup i spasenje ljudske duše Bog svjetla slao je od vremena svoje proroke, paraklete, kojima je zadaca bila, da se ljudska duša uspješno odupre uplivu svoga tijela, tamnoga zatvora svoje duše, a takav paraklet bio je i Mani. Prije njega došli su kao parakleti na svijet Buddha, Zaratustra i Isus. Tu sinkreticku crtu poprimio je kasnije od Manihejstva i Muhamed, mi cemo dapace konstatirati, da je Muhamed uopce vrlo mnogo uzeo od Manihejstva, pak je valjda bilo to i glavni uzrok neke - ne samo simpatije - nego upravo nekog nutarnjeg afiniteta i medjusobne privlacnosti, koja se kasnije dade zamijetiti izmedju manihejskih sekti i Islama.

Dosljedno tome svome pesimistickom naziranju na svijet bio je život Manihejaca vrlo strog. On je sistematski išao za umrtvivanjem i preziranjem ljudskoga tijela i života. Ali pošto se u to u onoj strogosti koju je zahtijevalo manihejsko gledanje na svijet, nije dalo provesti za sve vjernike jednako, dijelila se je citava sekta na dva staleža, na tzv. savršene, perfecti, a zatim na obicne clanove tzv. slušaoce, auditores. Savršeni nisu uopce radili niti se brinuli o nicem, što se tice ovoga svijeta, nego su postili, molili i živjeli od onoga, što su im davali i bili dužni davati obicni vjernici, tzv. slušaoci, auditores. Kessler misli, da je Mani svoje savršene oblikovao prema uzoru budistickih pustinjaka i isposnika.

Mani je glavne svoje prakticko-religiozne i eticke ideale koncentrirao u tzv. tria signacula, signaculum manus, oris et sinus. Ova signacula vrijedila su za "Savršene" strogo, a za slušaoce približno, a znacila su signaculum manus, da savršeni ne smije ubiti ni životinju niti covjeka, to je onaj mazdaisticki perfecta lentas. Onda signaculum oris: da ne smije izreci laži, ni klevete, i da ne smije jesti mesa niti dijelova žive životinje, osim ribe, koja se ne množi prilegom. Konacno signaculum sinus, da ne smije vršiti spolnoga opcenja. Iz toga se razabire, da je asketska crta kod Maniheja bila vrlo jaka i stroga, i da su tzv. perfecti vodili doista jedan vrlo strog i gotovo svetacki život. fakticki je njihov ugled u sekti bio vrlo velik, oni su imali i pocasni naslov: theotokoi ili theoforoi - bogorodci ili bogonosci. Ova podjela je vrlo važna, jer cemo ju opet naci kod naših Bogumila gotovo u nepromijenjenom obliku.

Ovi savršeni imali su i neke bogoslužne funkcije, docim je u ostalom crkvena hijerarhija u Manihejaca bila vrlo jednostavna i sastojala se od djakona, svecenika i biskupa.

Za života Manihejeva bio je naravski on sam poglavica manihejske crkve, iza njegove smrti jedan od biskupa, koji je morao stolovati u Mezopotamiji. Prvi poglavica iza njega zvao se je Sis ili Sisini. Mani je za života imao 12 ucenika oko sebe, što je valjda bilo oponašanje 12 apostola Isusovih. Hramove Manihejci nisu imali, nego su svoja bogoslužja i molitve obavljali ili u otvorenoj prirodi ili u jednostavnim kucama, koje su bile odredjene za bogomolje i bile bez ikakva ukrasa i sjaja. Molitve i postovi su bili vrlo razvijeni kod njih, molili su 4 puta na dan, kod izlaska sunca, u podne, kod zapada sunca i 2 sata iza toga. Imali su strogo odredjene postove, medju tima i jedan cijeli mjesec u godini, kad su smjeli jesti samo u noci, što je odgovaralo islamskom ramazanu. To dolazi odatle, što je cijeli sistem manihejskih molitava i posta preuzeo u glavnom kasnije Muhamed Pejgamber za svoj Islam, isto tako kano i manihejski znak: zeleni barjak.

Manihejci nisu vjerovali u uskrsnuce tijela i drugosvjetni život. A to je zacudno, jer i sa ovim životom njihova veza bila je slaba. Oni niti su smjeli sticati dobra, niti biti produktivni u zemljoradnji ili obrtu, jer sav taj svijet bio je djelo tmine i vraga. Citavo njihovo svjetozrenje bilo je izvanredno tmurno i citavi ljudski život smatrali su strašnom tragedijom, pa su i vjerovali, da cijeli svijet mora svršiti u jednoj užasnoj katastrofi. Jer citavi svijet nosi na ramenu Atlas ili Homofor, koji ce nakon par stoljeca baciti zemlju sa ramena u bezdan, i ona ce se upaliti i sva ce materija, djelo vraga 1468 godina gorjeti, dok sasvim ne izgori i u prah i pepeo se pretvori.

Mani sam žalosno je svršio. Kako je bio darovit, brzo je razumio, da ce trajne uspjehe sa svojom religijom postici samo onda, ako dodje u trajni odnošaj sa državom. zato je vazda radio da Perzijske vladare, koji su vladali Mezopotamijom, pridobije za sebe, ali tim je izazvao strašnu surevnjivost perzijskih mazdaistickih svecenika, koji ga silno zamrziše. Kada je poceo raditi oko novoga perzijskoga kralja Bahrama, nahuškaše gornji svecenici toga kralja protiv Manija, on bi 277. poslije Krista ubijen, sa njega koža oderana, slamom ispunjena i njegova mješina na dverima grada Gunde-Šapura obješena. Protiv vjernika Manihejaca bi poveden strašan progon i pokolj.

Ipak se je Manijeva religija izvanredno raširila; bila je za sve oficijelne religije susjednih država vrlo opasna. Proširila se po citavoj sjevernoj Africi uz Sredozemno more sve do Španjolske, te treba spomenuti, da je i glasoviti crkveni otac sv. Augustin, prije nego se je obratio, bio 9 godina Manihejac. Osobito se je Manihejstvo daleko proširilo u Aziju. U najnovije doba nadjeni su spomenici na turskom i kineskom jeziku, koji su ocigledno manihejskoga porijekla i svjedoce da je Manijeva nauka prodrla duboko u Aziju, cak u Kinu i pustaru Gobi te ondje se održala sve do 13. stoljeca po Isusu. Kao sinkreticka religija, religija nastala stapanjem raznih religioznih sistema, ona se je tim lakše rasplinjala u doticne religije iz kojih je nastala. Na istoku pretopila se je u budizam, a na zapadu u kršcanstvo, i to na zapadu mnogo brže, iza 8. vijeka naše ere nestaje manihejstvu traga u maloj Aziji, Africi i Europi.

Ovo manihejstvo, kako smo ga ovdje kratko ocrtali, postalo je izvanredno važno za razvitak bogumilstva. U suvremenoj znanosti zove se dapace bogumilstvo u raznim svojim oblicima na Balkanu i srodne mu sekte u sjevernoj Italiji i južnoj Francuskoj: novomanihejske sekte.

Ali ne samo za bogumilstvo, nego je manihejstvo postalo uopce izvanredno važno za razvitak sviju kršcansko-heretickih sekti na cijelom svijetu. Malo cemo naci heretickih sekti unutar kršcanstva izmedju 2.-14. vijeka koje nisu više ili manje pod uplivom manihejstva, nisu više ili manje preuzele od njegove nauke i dogmatike.

Obzirom na to interesantno je ustanoviti da manihejstvo nije nikada neposredno utjecalo na razvitak bogumilstva, jer se nikada nije raširilo po Balkanu, pošto je vec bilo potpuno zamrlo u Bizantskoj državi, kad se je na granici izmedju bizantskoga i bugarskoga carstva pocelo stvarati bogumilstvo.

Paradoksalno je dakle da je bogumilstvo primilo manihejski utjecaj preko dvaju sekti, Paulikijana i Massalijana ili Euhita, kod kojih je manihejski utjecaj dosta slabo vidljiv, i da onda jasno razabiremo, kako su ciste manihejske znacajke kod bogumilstva automatski pojacale, na taj nacin, da je suvremena znanost bogumilstvo morala oznaciti novomanihejskom sektom. Ovim problemom religiozne povijesti morati cemo se posebno pozabaviti jer ima za nas Slavene posebno znamenovanje.

O postanku tih Pavlikijana vrlo malo znamo. Sigurno je samo toliko da potjecu iz Armenije. Armenska je forma imena Paulikean, ali ne znamo od kojeg Pavla povlace svoje ime, da li od sv. Pavla Apostola, sv. Pavla Samosatskoga ili od brace Pavla i Ivana, sinova Kalinika Manihejca. Najvjerojatnije je da povlace svoje ime od sv. Pavla Apostola, jer su odbacivali svetog Petra Apostola, poglavito jer od njega potjece crkvena hijerarhija, koju su odlucno pobijali i osobito štovali sv. pavla i njegove spise kao demokratske i kršcanske.

Arapski pisac Masudi spominje Pavlikijane i tvrdi da oni stoje u sredini izmedju kršcanstva i mazdaizma.

Neki suvremeni pisci, a medju njima prof. Ivanov karakteriziraju Pavlikijane kao prijelaz od manihejstva na kršcanstvo. No oni sami poricali su svaku vezu s manihejstvom. Doista su živjeli više kao obicni kršcani, jeli meso, pili vino, ženili se i bili vrlo ratoborni te su sudjelovali u svima bugarskim ustancima protiv bizantske vlasti.

Njihov dualizam bio je znatno ublažen. Vjerovali su u jednoga Boga, gospodara nebeskoga carstva i drugoga boga, gospodara zemaljskoga svijeta, te time i ljudskoga tijela. Vjerovali su u sveto Trojstvo, ali sa dodatkom da su Sin i Duh Sveti samo emanacije Boga Oca. Rodjenje Isusovo od djeve Marije bilo je samo prividno, prava majka bila je Isusu nebeski Jeruzalem.

Paulikijani su tvrdili da su oni prava apostolska i katolicka crkva i stajali u oštroj opreci, koliko protiv katolickoj, toliko i protiv pravoslavnoj crkvi. Odbacivali su naposeb svaku crkvenu hijerarhiju, odbacivali su crkveni sjaj i bogoslužje, naposeb kipove i slike, odbacivali su štovanje sv. križa i sakramente, odbacivali su Stari Zavjet i preferirali samo Novi Zavjet, u koji su ubrajali i mnoge apokrife.

Ovi dakle Pavlikijani postali su glavni posrednici prednjeazijskih heretickih ideja za Balkan, jer je utvrdjeno da su u sedmom vijeku brojni Pavlikijani iz Armenije preseljeni od bizantinske državne vlasti u Traciju, a osobito u Plovdivsku oblast, koja je kasnije potpala pod Bugarsku državu, tako da su se ti Pavlikijani brojno raširili po citavoj Bugarskoj, gdje su se pod tim imenom održali do danas, ali na cudo postali izraziti katolici.

Drugi posrednici srednjeazijskih heretickih ideja na Balkan bili su takozvani Massalijani, Euhite ili Fundite. O toj sekti znamo još manje nego o Pavlikijanima.

Dogmatski historici ih nazivaju kršcanskim dervišima, koji su svoje ime dobili zato što su monaške obicaje vezali sa nekom entuzistickom praksom. Njihov pogled na ljudsku narav bio je takodjer duboko pesimistican. Bili su dualisti i naucavali da su kod stvaranja covjeka sudjelovali duh sveti i sotona, i da je udio sotone bio toliki da niti sv. krst niti sakramenti ne mogu ocistiti ljudsko tijelo od grijeha, da bude dostojan hram duha svetoga, nego su tvrdili da to mogu postici samo neprestane molitve. Zato su neprestano molili, zapuštajuci sve ostale brige i nastojanja u ljudskom životu, gledali da se molitvom ociste od utjecaja sotone. Dapace i njihovo ime dolazi od moljena. Massalijani u armenskom jeziku "Euhite" (od grckoga euhomai) znace "molioci". Imetak bi razdavali, pak živjeli ili u neke vrste samostanima, ili se potucali svakuda, živeci bez ikakva rada ili brige za egzistenciju od molitve i prosjacenja. Zato su se zvali fundite = torbaši, jer grcki funda znaci torba. Primali su svakoga, i odbjegle žene od muževa i pobjegle sluge i sluškinje, robove i robinje, koje bi sakrivali od njihovih gospodara. Živjeli su pomiješano muško i žensko, tako su i spavali, i tvrdi se da su bili potpuni komunisti, i to ne samo u pogledu svoje skromne imaštine, nego i u seksualnom pogledu.

Neki crkveni oci predbacuju im dapace misticke orgije vrlo razbludnoga i opscenoga znacaja. Teško je pouzdano kontrolirati, koliko je na tome istine, pošto kršcanski apologeti nisu uvijek bili sasvim nepristrani u prosudjivanju heretika, koje su pobijali.

Cini se da je ipak bilo na tome nešto istine, jer u armenskom jeziku mzlne-massilijanac znaci prljav i sramotan. Moglo bi vrlo lako biti da su se kod Massalijana sacuvali ostanci tzv. Barbelo-gnostickog kulta sperme, koji je kult bio u vezi sa orgijama vrlo obscene i prljave prirode.

Sad, kako bilo, i ovi Massalijani ili Euhite, kako je historicki ustanovljeno bili su po Bizantincima preseljeni u Trakiju i odavle se rasprostranili po bugarskim zemljama, te su i oni doprinijeli nešto kod postajanja bogumilske sekte. Dokazuje nam to i njihovo ime jer su neke vrste bogumila u Bugarskoj nosile ime torbeši, što odgovara grckom Fundite. Valjda su vazda nosili torbu uza se, kao što to cine još i danas prosjaci i prosjacki redovi.

Ovim sam Vam prikazao prilicnom tocnošcu dogmatsko-povijesne temelje za razvitak bogumilstva.

Mi smo ustanovili da je bizantijska državna vlast iz svojih krajnih azijskih provincija neke sektare, uglavnom dualisticke prirode, preselila u predjele blizu bugarske granice, odakle su se oni od 7.-9. vijeka po Kristu raširili po citavoj Bugarskoj.

U Bugarskoj je sada oko godine 950. ustao jedan pop slavenske narodnosti, imenom pop Jevremija, te pristupio sinkretiziranju tih raznih dualistickih, više-manje manihejstvu slicnih naucavanja u jednu jedinstvenu vjersku dogmatiku i u tu vjeru uzeo je nešto od slavenskih predkršcanskih predodžbi, medju koje spada i dualizam, uzeo ime Bogumil i poceo svoju vjeru javno propovijedati.

Pop Bogumil je bezuvjetno historicka licnost, koju stari izvori višestruko spominju, i zasvjedocuju. Pobliže nam je o njemu vrlo malo poznato. Ja sam ocekivao da cu u najnovijem bugarskom djelu prof. Ivanova naci opširnijega materijala o tome popu Jeremiji, zacetniku bogumilstva, Bugarinu, ali sam se, nažalost, u tome ocekivanju razocarao.

Mi smo ostali još uvijek na onome, što nam o njemu prica prezbiter Kozma.

Cinjenica jest da se ta nova vjera brzo raširila po Bugarskoj, Traciji i Makedoniji, zahvatila cak i Malu Aziju, zatim preko Srbije i Albanije i u Bosnu, gdje se osobito ukorijenila, dapace postala vjerom vecine pucanstva i neke vrste državnom religijom.

Istaknuti nam je osobito, da se u Srbiji bogomilstvo nije moglo održati ni raširiti. Tamo je od konce 12. vijeka pocela naglo rasti moc dinastije Nemanjica, koji su svi pošli stopama sv. Save, koji je stajao na stanovištu pravoslavno vjerskoga ekskluzivizma. U Srbiji Bogomili su bili naime nemilosrdno proganjani i najtežim kaznama kažnjavani. Tako je osim spaljivanja obljubljena kazna bila da im se išcupa jezik. Ali cinjenica, da je još Dušan Silni imao s njima posla, i da 150 godina dosljedne politike Nemanjica nije dostajalo da ih u Srbiji posve zatre, pokazuje najbjelodanije kako je ova sekta bila žilava, jaka i duboko ukorijenjena kod svih Slavena na Balkanu.

Svakako moramo uzeti, da je Srpska država Nemanjica sa svojom dosljednom protubogomilskom politikom bila barijera, koja je balkansko slavensko bogumilstvo razdijelila na dvije polovice, na jugoistocno ili bugarsko bogumilstvo, i na sjeverozapadno bosansko bogumilstvo, ili bosansku crkvu, koja nas naravski interesira u prvom redu, tako da cemo se nadalje s njime pod bosanskim vidom baviti.

Preostalo bi nam sada da Vam danas još u glavnim crtama prikažem vjersko dogmatsko naucavanje samih Bogumila. To je vrlo važno, jer bez tocnoga poznavanja vjersko dogmatskoga sadržaja Bogomila, necemo nikada moci pouzdano prosuditi njegovo politicko i socijalno djelovanje. Jer milostive gospodje i gospodo, ja sam u svome predavanju, koje sam ima cast održati na ovome mjestu 16. prosinca 1926. godine istaknuo svoje uvjerenje, da je religija najutjecajniji faktor u životu naroda. O kvaliteti i sudbini religije ovisi sudbina citavih naroda. Kvaliteta pak religije, sadržana je u prvome redu u njezinom dogmatskom dijelu. Mi cemo baš na bogomilstvu vidjeti jedan školski primjer, kako jedna religija može katastrofalno djelovati na sudbinu jednoga naroda.

Prema tome cu si ja dati truda da Vam dogmatski dio bogumilstva prikažem na nacin koji ce Vam olakšati da si sami budete mogli stvoriti sud o politickim i socijalnim kvalitetama kao i o posljedicama bogumilstva.

Glavna znacajka bogomilske dogmatike je njihov dualizam, naime vjera u dva pocela. Ovaj dualizam smo pratili od Zoroastrovog Mazdaizma, preko Gnosticizma, manihejstva sve do Pavlikijanstva i Massilijanstva koji su ga donijeli na Balkan.

Bog princip je dobra i svjetla, sa epitetom blagi, a Satanael, sa epitetom lukavi, necastivi, princip je zla i tmine. Bogomilski se dualizam karakterizira time, što je Bog gospodar samo duševnog svijeta; on je stvorio samo ljudsku dušu, docim je citavi vidljivi svijet, ukoliko postoji iz materije, tvari, (grcki hyle), dakle i ljudsko tijelo, stvorio Satanael, bog zla i tmine.

Satanael je Božji sin i stariji brat Isusov, te je pravi Bog kao i Isus. Zato Satanael nije pali andjeo, kao kod katolika i pravoslavnih, vec Satana-el. Ja podvlacim važnost na ovaj dodatak -el, to je hebrejski el, babilonski ilu i znaci Bog. Spomenite se na Isusov poznati usklik na križu: Eli, Eli, lama sabahtami! - Bože, Bože, zašto si me ostavio! Tim dodatkom el ima se kazati da je Satanael Bog, a ne niže bice, kao npr. pali andjeli.

Covjek je postao na taj nacin, da je Satana-el stvorio njegovo tijelo. Ali jer nije bio gospodar nad duševnim svijetom, Satanael mu nije mogao dati dušu, i prema tome nije covjeka mogao oživjeti. Satanael je dakle molio Boga, da covjeku udahne dušu, što je Bog u svome neizmjernom milosrdju i dobroti ucinio i udahnuo mu dušu kao svoju tvorevinu. Ali po svome tijelu covjek je vazda u vlasti Satanaela, principa zla i tmine.

Bogomili su odbacivali kršcansku nauku o postajanju covjeka, jer su odbacivali gotovo citavi Stari Zavjet, uceci da su i knjige Mojsijeve i prorocke djelo vražje, pošto je Mojsiju na Sinaju dao zakon sam Satanael, koji mu je i pomogao praviti cudesa. Time se je bogumilstvo dosljedno izjavilo protiv materijalistickom svjetozrenju, koje je sadržano u Starom Zavjetu.

Ali u ovoj najvažnijoj tocki nastalo je doskora cijepanje u bogumilstvu. Nisu svi ucili da je satanael sin Božji, i stariji brat Isusov, to je bila nauka samo jednog dijela Bogomila, a naposeb bosanskih Bogomila, koje nas najviše interesira. Drugi, a osobito Dragovicka crkva (eclesia de Dragumetia, de Dragovitia), ucila je da je Satanael bio prapocelo, neovisno od Boga, koje je odvajkada postojalo. Jer time što se je ucilo da je satanael sin Božji kao i Isus, i da je dolazak Isusov na svijet imao za svrhu da otkupi svijet, naime da ga izbavi iz prevlasti Satanaela, i da slomi vlast njegovu, što je Isus izvršio na nacin da mu je oduzeo dodatak el, da ga je ucinio Sotonom, vragom, jedinim bicem koje nema više znacajke Boga, apsolutnoga bica. Time je uglavnom bio ukinut apsolutni dualizam Dragovicke crkve i uveden jedan relativni dualizam, koji je tokom vremena toliko oslabio, da su se Bogomili s vremenom mogli pretopiti djelomicno i u katolicizam i pravoslavlje, kako se je kasnije i dogodilo.

Nauka bogomilska o Isusu, bila je gnosticko-doketisticka. Isusa po njihovoj nauci nije zacela i rodila Bogorodica Marija jer on kao Bog apsolutno nije mogao imati materijalno tijelo, djelo vražje. Nego Bog Otac ispustio je rijec, logos, koja se je rijec spustila na svijet, unišla sv. Mariji na uho, i iz uha opet izašla: sv. Marija je u špilji našla Isusa u pelenama. Ali tijelo Isusovo nije bilo pravo tijelo ljudsko, jer da je to nastupilo, Isus bi bio u vlasti Satanaela, kao i covjek i nebi mogao provesti djelo spasa. Zato je tijelo Isusovo, kao i njegov cijeli život i muka, bilo sasvim prividno i bez materijalne realnosti.

Dosljedno tome shvacanju odbacivali su Bogomili sve sakramente: krst, pricest, zadnju pomast; jer voda, kruh, vino, ulje, to je sve materija, dakle djelo Satanaelovo, i ne može doprinijeti da posveti i ocisti covjeka.

Dosljedno tome Bogomili su odbacivali i sjajne hramove, crkve, jer i oni su djelo vražje, pošto se sastoje od materije. Za sjajni hram Jeruzalemski su ucili da je stan Satanaelov, koji se je, kad su Rimljani srušili taj hram, preselio u Aja Sofiju u Carigradu.

Odbacivali su sjajne odjece, ikone i kipove i sav sjaj u crkvama, jer je sve to djelo necastivoga; odbacivali su križ i nazivali ga drvom sramote, i rugali se oficijelnim kršcanima što ga štuju. Govorili su: ako netko s drvetom ubije ocu sina, može li otac voliti drvo, kojim mu je sin ubijen?

Sebe i svoju crkvu držali su Bogumili za pravu crkvu Isusovu ili crkvu apostolsku. Naspram dvijema oficijelnim crkvama, katolickoj i pravoslavnoj, stajali su u najoštrijoj opreci - katolike i pravoslavne nazivali su, da su: "jakože pse i svinje". S njima nisu smjeli ni opciti, svako opcenje bio je težak grijeh. Ako bi katolika ili pravoslavnoga primali u svoju bogomilsku crkvu, tada je morao proci najprije jednu periodu cišcenja. Tek kada je tu periodu prošao, ocistio se od opacina oficijelnih kršcanskih crkava, dao dokaza o svom iskrenom bogumilskom uvjerenju, tada je konacno mogao biti primljen u bogomilsku opcinu. Primanje se je obavljalo krštenjem, ali ne vodom, kao kod oficijelnih kršcanskih crkava. Krštenje se je sastojalo polaganjem sv. pisma na glavu, i to evandjelja po sv. Ivanu, pak se zvalo "Baptizma libri". Osim toga slijedilo je tzv. "rukopolaganje" "impositio manuum".

Tim knjižnjim krstom postao je doticnik clanom bogomilske crkve i zajednice, ali tek obicnim vjernikom, slušaocem. Bogomili su se dijelili, kao nekad Maniheji, na dvije vrste: na obicne vjernike, slušaoce i na savršene, koji su se zvali svršitelji, dobri ljudi, dobri kršcani, ili dobri Bošnjani (kod zapadnih Bogomila, tzv. Katara u Francuskoj: bonshommes ili bonscrestias).

Ovi svršitelji, dobri ljudi, dobri krstjani ili Bošnjani, oni su bili prava crkva bogomilska i iz njih su se izabirali bogomilski svecenici.

Oni su se morali držati najstrože bogomilskih propisa, koji sadržajno nisu bili ništa drugo nego tzv. tria signacula maniheja, koje smo vec spominjali. To je bio tzv. signaculum ors; naime da nije svršitelj smio nikada izreci laž, niti rijecima koga prevariti ili se zakleti; zatim da nije smio jesti mesa niti icesa što postoji od krvi žive životinje, dakle niti jaja ni sira. Jedinu iznimku su cinile ribe, jer one se ne množe prilegom. Oni su živjeli samo od kruha, zeleni i voca. Zato je obicaj sušenja voca, osobito bosanske suhe šljive, ostatak bogomilske kulture, jer preko zime su se Bogomili hranili kruhom i suhim vocem. Lomljenje kruha bio je dapace posebni ritualni akt kod bogomilskoga bogoslužja, kao lomljenje hostije kod katolika. Zatim je za savršene vrijedio tzv. signaculum manus, da nisu smjeli ubiti niti covjeka ni uopce živoga stvora osim zmije. Uopce bilo je kod Bogumila zabranjeno voditi rat i praviti ratne naprave. Konacno signaculum sinus, savršeni se je morao potpuno odreci opcenja sa ženom i svakog spolnoga života. Bogomili su principijelno bili protiv ženidbe i smatrali za zaslužno da muž i žena žive kao brat i sestra. To je sve pak imalo svoj osnov u temeljnom naziranju Bogomila, da je ljudsko tijelo djelo principa zla i nešto zlo, kobno po covjeka. A ovo zlo se ponavlja i umnožava prilegom i ženidbom.

Ovi savršeni, tzv. "svršitelji" su vodili vrlo težak život, život teži od vecine danas poznatih redova. Oni su bili primani posebnim svecanim cinom, koji se je zvao utješenje, consolamentum, teleiosis.

Pošto je život tih savršenih bio toliko težak, to su mnogi, da si prištede tu trpnju, dali se podici u red svršitelja tek pred starost ili pred smrt.

Ako bi savršeni prekršio stroge propise, jeo meso, ubio životinju, opcio sa ženom, tada bi izgubio svoju savršenost, prestao biti svršitelj, dobri krstjanin ili Bošnjanin, i nakon pokore morao bi dobiti ponovno utješenje.

Naspram ovom strogom životu, ugled je "svršitelje" u bogomilskoj opcini bio vrlo velik. Oni su bili prava crkva bogomilska, oni su bili pravi nasljednici Krista i njegovi apostoli.

Iz njihovih redova izabirali su se bogomilski svecenici. Ali i bez obzira na izbor za svecenika, svaki savršeni je bio ovlašten da vrši sve bogomilske vjerske cine. Smatralo se da imaju Rijec Božju, i da od njih bježi necastivi kano strelica sa luka. Oni su bili trajni ideal ostalih obicnih vjernika bogomilskih.

Kad bi obicni Bogomil sreo svršitelja, kleknuo bi pred njim i rekao: "oce blagoslovite", obicaj koji se još i danas održao u Bosni, pred svecenicima katolickim i pravoslavnim.

Iz redova ovih savršenih izabirali su se i bogomilski svecenici. Naravski, kako Bogomili nisu uopce priznavali sakramente, tako nisu imali ni posebnog sakramenta sv. reda. Svecenike je izabirao narod kod službe iz redova savršenih.

Bogomilska hijerarhija se sastojala iz Djeda (Dida), koji je bio glava crkve, zatim iz gostiju i staraca. Gost i starac zvali su se i strojnici, a svaki did, koji je bio kao patrijarh i glava crkve, imao je oko sebe 12 strojnika, što je spominjalo na 12 apostola, i na Manihejevih 12 pomocnika.

Svoje bogoslužje, pošto nisu imali svecanih hramova, držali su gdje god: u prirodi, na vrh brijega, a po zimi i nevremenu u kucama. Za bogoslužje trebali su klupu ili stol prostrt ubrusom od bijeloga platna i ništa više. Bogoslužje se je sastojalo od molitve, citanja sv. pisma, propovijedi, primanja u red vjernika i izabiranja svecenika.

Kod bogoslužja obavljala se je i ispovijed. Ispovijed se nije obavljala tajno, nego javno pred citavom opcinom, izgovaranjem stanovite ispovijedne formule.

Glavna molitva bila je Bogomilima "Oce naš", ali koji nije bio sasvim identican sa našim ocenašom. Bogomili npr. nisu mogli moliti "kruh naš svagdašnji", jer i kruh, kao tvar, bio je djelo vražje. Zato su molili za "kruh naš nadzemaljski", "panem nostrum supersubstantialem".

Bogomili nisu poznavali lakih grijeha, nego samo teških. Prema tome, njihova nauka nije ni poznavala cistilišta na drugom svijetu, nego samo nebo i pakao, more od rastaljenog sumpora.

Svaki koji nije bio Bogomil, bio je naravski osudjen na vjecnu propast, osobito katolici i pravoslavni. Ali se nisu svi Bogomili slagali u ucenju, koja sudbina ceka i Bogomila iza smrti. Apsolutni dualisti ucili su, da se ni jedna bogomilska duša ne može izgubiti, jer pojedinac nije kriv, da je Satanael stvorio njegovo tijelo griješnim. Slagali su se više manje u tome da oni koji nisu tako cisti da bi mogli doci u nebo, moraju još biti zatvoreni u drugo griješno tijelo, da se muce u zatvoru griješne puti, dok konacno požive životom jednoga svršitelja, tako da mogu doci u nebo. Bogomili su dakle vjerovali u seobu duša, u metempsihozu, nauku indijskog porijekla.

Naravski, da je kraj temeljnoga shvacanja Bogomila bila iskljucena vjera u uskrsnuce tijela. Tijelo, kao djelo vražje, nije moglo uskrsnuti; ono je naprotiv bilo osudjeno na konacnu i potpunu propast.

To je uglavnom bilo vjerovanje i organizacija naših Bogomila. Njihova vjera im je propisivala nacin života.

Glavna znacajka im je bila prezir svijeta, ljudskoga života i ljudskoga tijela. Kako vec rekosmo, nisu se smjeli družiti s katolicima i pravoslavnima, jer oni su po nauci Bogomila bili svjetski ljudi, koji su služili svijetu, dakle vragu. Vec opcenje s njima bio je grijeh, koji se redovito navodio i ispovijedao u javnoj ispovjednoj formuli.

Odjeveni su bili jednostavno, obicno u crno, savršeni su nosili i kukuljicu na glavi, kao fratri. Uslijed njihovih hranidbenih propisa bili su i vrlo mršavi. Piše u jednom protubogomilskom djelu: "Ako vidiš covjeka mršava, u crno odjevena, koji mrmlja molitve, onda znaj da je Bogomil". Ideal je bio biti "asarkos kai asoma" - mršavost, tj. biti bez mesa i kostiju. Ova mršavost Bogomila postala je poslovicna. U francuskom jeziku znaci "bougre", slab covjek, armer Wicht njemacki, a to dolazi od Boulgre - bugarski Bogomil, jer južnofrancusko patarenstvo došlo je iz Bugarske.

Zabranjeno je bilo sticanje bogatstva, a napose je bila zabranjena trgovina, da covjek ne zapadne u "laž, prevaru i krivorotstvo". usprkos toga bili su Bogomili izvanredno marljivi kao težaci i rukotvorci. Ali od svoje zarade davali su znatan dio u svrhu svoje vjerske opcine. Tako medju njima nije bilo bogatih ljudi. Smatrali su nadalje, da nije zaslužno davati milostinju siromasima. Prema tome nije kod njih bilo prosjacenja. Bila je jednaka sramota milostinju davati kao i primati.

Izvore svoje nauke Bogomili su nalazili iskljucivo u sv. Pismu, kod koga su - kako smo vec ustanovili - odbacivali stari zavjet. Od staroga zavjeta priznavali su samo psalme. Ali su prihvacali mnoga apokrifa sv. pisma, koji su svojim misticnim sadržajem ugadjali duhu sekte. Odbacivali su i crkvenu predaju, te su svoju nauku oslanjali samo na sv. Pismu. Ali tu su se služili cesto vrlo slobodnim, dapace alegorickim tumacenjem. Razumjeti ce se da je kraj toga stanja svaka unutarnja dogmaticna jedinstvenost bila kod Bogomila potpuno iskljucena. Svako si je slobodno mogao tumaciti sv. Pismo kako je htio, pak se mogao još služiti i alegorickom metodom. Posljedica je naravski bila potpuno dogmatsko razilaženje pojedinih dijelova bogumilstva u raznim krajevima i njihovo konacno pretapanje u oficijelnim kršcanskim crkvama.

Ali povoljna strana toga svopcega citanja sv. pisma je bila, da je svatko iz vjerskih razloga morao nauciti citati, da može citati sv. Pismo. Prema tome svjedoci prof. Prohaska, da su naši Bogomili bili u jednom razmjeru pismeni i nacitani, u jednom postotku koji je daleko nadilazio tadašnji evropejski nivo pismenosti i nacitanosti u XII.-XV. vijeku.

Iz ovoga potpunoga manjka dogmatske jedinstvenosti, koju konstatira i bugarski strucnjak prof. Ivanov, razvila se je kasnije sudbina sljedbe. Glavno i najvažnije znamenovanje bogomilstva jest da je to bila prva reformacija u Europi. Danas se istom polako otkriva kako od bogomilstva koje se je bilo proširilo i po sjevernoj Italiji i po južnoj Francuskoj, idu idejne niti do svih reformatorskih pokreta po cijeloj Europi. Ipak ovom prvom pokretu reformacije nije bio sudjen nikakav uspjeh. naprotiv, on se je potpuno slomio i rasuo.

Pretjerani spiritualizam doveo je Bogomile u konflikt sa državnom vlasti i posljedica je bila, da je bosanski kralj Stjepan Tomaš ostavio bogomilstvo i prešao na katolicizam. Od onda su poceli teški progoni Bogomila po Bosni, gdje su tako reci bili državna religija, ali im se povremena državna vlast izmakla iz ruke. Pod pritiskom madjarskog politickoga upliva, a Madjari su vodili na Bosnu ponovno krstaške vojne, a osobito god. 1198. i 1234., zapoce izrazito katolicka reakcija. Protiv Bogomila bi upotrebljeno drakonsko sredstvo konfiskacije imetka. Bogomili ili moradoše preci na katolicizam ili izgubiti svoje ocevine i iseliti se. Iseljenici odoše u Hum, današnju Hercegovinu, u vladavinu hercega Stjepana Kosace.

To potpuno rastrova Bosnu. Turci koji su u polovici 15. vijeka došli do granice Bosne, ne bi bili oni spretni i bezobzirni politicari, kad to nebi iskoristili. Istjeranim Bogomilima obecavahu povratak njihove ocevine, a onim kriptobogomilima, koji su samo pod pritiskom sile primili izvanjski vid katolicizma, obecaše slobodu vjeroispovijesti.

Tako su Turci, kad su se digli na Bosnu, imali urodjenih saveznika u zemlji i izvan nje. Sve to tumaci ona cesta izdajstva, koja su se zbivala prigodom pada Bosne. Vojvoda Radak, koji je izdao kraljevstvo Bobovac, bio je takav kriptobogomil.

Iza pada Bosne rastvori se bogomilstvo. Kako se je dogmatski vec bilo znatno približilo vladajucem katolicizmu i pravoslavlju, predje na istoku veliki dio na pravoslavlje, kao i u Bugarskoj, na sjeverozapadu na katolicizam, docim jezgra i najotporniji dio predje na islam. To su bili oni kojima je bilo stalo da dodju do svoje ocevine. Turci su im doduše obecali povratak njihovih zemalja, ali to nije bilo moguce. Sultan je bio i kalif, vjerski poglavica, a po osmanlijskom državnom pravu sva osvojena zemlja postala je njegovim vlasništvom. Još danas zove se u Bosni sva zemlja izvan gradova erazi - emirije, emirova zemlja. Kalif pak nije mogao dijeliti zemlju nevjernicima, djaurima.

Velik dio Bogumila su ucinili zadnji korak i prije nego nego predje na katolicizam i pravoslavlje, predje na islam. Pomogla im je ona unutarnja srodnost izmedju manihejskih sekti i islama, koju smo vec spomenuli. tako su naši Muslimani u Bosni, Sandžaku i Crnoj Gori u svojoj jezgri potomci bosanskih Bogomila.

Na teritoriju Dubrovacke države, a i u nekim krajevima Hercegovine, uzdržaše se Bogomili još dugo, na Stonu do XVII. stoljeca, kako ustanovljuje brošura dr. Bjelovucica, koja je izašla koncem 1926. godine, a u Bosni navodno do pocetka XIX. stoljeca. Ja sam bio licno u jednom takvom navodno bogomilskom selu pod Bitovnjom planinom, ali nisam mogao opaziti ništa što bi sjecalo na negdašnje Bogomile. To su bili sasvim obicni Muslimani.

Tako je svršilo bogomilstvo, da se na istoku pretopilo u pravoslavlje, na sjeveru i zapadu u katolicizam, a jezgra, osobito zemljoposjednici, predjoše na islam.

(Dr. Ivo Pilar (10. veljace 1927. - Predavanje u Sociološkom društvu u Zagrebu))

- Privatni Oglasi i Reklamiranje -
Zelite podijeliti lijepe trenutke iz vaseg zivota s rodbinom, prijateljima, zajednicom, cijelom zupom? Radjanje djeteta,vjencanje,godisnjice, rodjendane? Zelite uputiti zelju specijalnoj osobi u vasem zivotu? Reklamirati vas biznis i ostalo? Iskoristite prednosti koje vam nudi internet i oglasavajte na njemu! Besplatne male oglase i reklame posaljite na nas E-mail: catici@catici.com E-Mail

- Tečaj 2017 -
CRO
BiH

DOGADJANJA TIJEKOM GODINE
Tradicionalna smotra folklora DANI KRALJICE KATARINE - Krajem listopada
Misa na oltaru domovine na Bobovcu - Krajem listopada
LINKOVI NAŠE ŽUPE
N IZBOR

Design by Catici.com - Dozvoljeno je presnimavanje, prenosenje sadrzaja.