Prodao sam imanje svog oca...... | Prodao sam zemlju svoga oca
sada nemam ognjista ni novca.
Prodao sam za male pare
ostavit cu zivot preko bare...
Na samom pocetku naseg izbjeglistva i prvih pet godina bile su mnogo vece sanse za povratak na nasa porusena ognjista uz veliku napetost i iscekivanja koja i dan danas traju u mnogim ljudima svim onim koji vole cijene i postivaju svoje ognjiste .svoju kolijevku ,svoje utociste.Medjutim kako ide godina za godinom a mnogi su izgubili nadu da ce ikada da bude povratka
mada ta nostalogija u tudjini sviju nas pritiska sve vise i vise svaki dan.Svi mi koji zivimo na nekom drugom kontinentu zapoceli smo jedan novi zivot sa kojim se borimo svakodnevno
za opstanak a u dusi nosimo rodni kraj i svoje napusteno ognjiste.Nisam bio u rodnom kraju na svom ognjistu od pocetka rata kada sam i otisao ali uz pomoc ove tehnike dosta znam sta se tamo desava i kakvi su uslovi za zivot.Pricao sam sa mnogim prijateljima koji su kako kaze ovaj moj stih na pocetku ove price prodali imanje svoga oca pa sad nemaju ni ognjista ni novca.
Ovu pricu da napisem potakla me je pripovjed naseg velecasnog
svecenika iz Vukanovica koji je svojom pripovjedim u Njemackoj na Sutjesko Kakanjskoj veceri mnoge potakao i dao im zadacu da razmisljaju o greski koju su ucinili za sve one koji su prodali svoje imanje tako reci nebil posto samo da ga se rijese.Sve moze da propadne i kuca i stala i vocnjaci ali zemlja nemoze nikada rijeci su velecasnog .Zemlja koja je bila oduzeta od Franjevackog samostana vracena je nazad nakon 60 godina po katasatrskim i zakonskim propisima.Medjutim i nasa zemlja ako je ne prodamo nikada ne moze propasti uvjek ce postojati dokumenti cije je bilo i ko to opet nasledjuje.Stoljecima se je ta zemlja prenosila sa koljena na koljena a sada kada se proda za bilo koju vrijednost taj se lanac prekida i sta nasa djeca da naslijede ako izraze zelju za povratak naravno odgovor je nista.
Ako dodjemo na ideju i misao i zelju da prodamo svoje rodno ognjiste kako neki kazu samo da ga se rijesimo gledajmo da to ima neku vrijednost neku cijenu jer su to nasi ocevi krvavom mukom i trudom cuvali godinama za nas i nadali se da ce to naslijediti njihovi unuci i praunuci.Malo nas je u nasoj Sutjeskoj dolini u nasem stolnom mjestu ali nas opet ima njegove su dalje rijeci posteno radimo i borimo se za opstanak nikome nismo duzni i zelimo da sacuvamo sto je nase sto nama pripada i sto smo zasluzili.Neznam kako se taj covjek osjeca koji proda svoje ognjiste da li to zaboravi kao da nikad nije ni postojalo ili mu je i dalje pola srca tamo a drugo pola u tudjini gdje zivi?????????
Na kraju ove moje price poruka je svima nama koji smo predaleko od rodnog kraja razmisljajmo da ce mo se nekada vratiti ako ne mi mozda nasa djeca i da nema ti para ni ti bilo koje vrijednosti kojom se moze platiti nase ognjiste i nas rodni kraj.a jedna stara poslovica kaze ovako;
Zdrav covjek ima stotinu zelja a bolestan samo jednu...a ta jedna zewlja mu je da ozdravi......Tako i nasa jedina zelja je da se vratimo svome ognjistu koje ce uvjek da nas ceka..............
(Pero Dusper)
|
Studenti iz Catica |
1) Ivana Tomic, Catici, geografija - Sarajevo
2) Maja Azdajic, Catici, Muzicka akademija - Sarajevo
3) Bojan Bojic, Catici, kriminalistika - Sarajevo
4) Iva Tomic, Catici, zurnalistika – Sarajevo
5) Dejan Tomic, Catici, ekonomija – Zenica
6) Marija Tomic, Catici, socijalni rad – Sarajevo
7) Marcela Tomic, Catici, Sarajevo
8) Tanja Tomic, Catici, farmacija – Sarajevo
9) Dejan Komso, Catici, gradjevinarstvo - Split
10) Dijana Perisic-PEDAGOSKI FAKULTET,SARAJEVO
11) Tina Tomic-KOMPARATIVNA KNJIZEVNOST,SARAJEVO
12) Dalibor Bojic-ELEKTROTEHNICKI FAKULTET,SARAJEVO
13) Dragan Bojic-POLITOLOGIJA,SARAJEVO
14) Tanja Tomic-FARMACIJA,SARAJEVO
15) Josip Batinic - UNIVERSITY OF SASKATCHEWAN - Saskatoon
|
Mladi u Caticima |
O zivotu mladih koji zive u Caticima nema se mnogo napisati jer nas zivot nije nepredvidiv,brz i neobican ili nesto posebno zanimljiv ali ipak ima i neke svoje specificnosti.Mi smo ta generacija koju je rat zatekao jos dok smo bili djeca i nazalost nismo mogli zivjeti ono sretno i bezbrizno djetinjstvo kao sto smo trebali i kao sto je vecina nasih vrsnjaka zivjelo.Rasli smo uz mrznju,oruzje,plac i sve ono lose sto je rat donosio sa sobom a sanjali o moru,dobroj cokoladi ,coca-coli,banani ili zvakacoj gumi.Sve je to izgledalo daleko i nestvarno kao sto danas daleko i nestvarno izgleda jedan normalan zivot mladog covjeka.A pod tim «normalnim» se misli na to da svi imamo sansu da idemo na fakultet ili jos preciznije da covjek dok ide na fakultet i ulaze svoj maksimalni trud ,vrijeme,roditelji novac(uglavnom studij financiraju samo roditelji jer je za studenta uz studij jos posao prilicno tesko naci), jos dodatno opterecen time da studiras ali ni sam ne znas da li ustvari sve to ima smisla,mislim na to da gubis vrijeme tu a veliko je pitanje sta poslije studija kada je ionako mala mogucnost zaposlenja pa cak i sa zavrsenim fakultetom. Takoder, mislim na to da ne razmiljas stalno o tome kako ti je ovdje i gdje bi moglo biti ti bolje,sta uciniti sa svojim zivotom ili jednostavno zivjeti iz dana u dan i nadati se necemu sto bi moglo pokrenuti tu kolotecinu ili uopce ne razmisljati o svemu tome.Ali kako ne razmisljati,kada je to tvoj zivot i ti ga moras zivjeti i ciniti nesto sa njim.Mladih u samim Caticima nije ostalo mnogo,neki su vec otisli prije rata,neki za vrijeme rata a velik broj poslije. Neki su odlazili pa se vratili ,jer vise nisu imali gdje da idu ,a neki su oduvijek tu i bili. Jedan dio nas studira, uglavnom u Sarajevu i to je nesto u sto uglavnom trosis vrijeme, neka obaveza i spas od dosade.Ostali tu dosadu i kolotecinu ubijaju na neki drugi nacin,uglavnom kroz sport ili nesto drugo.Posao ne spominjem jer skoro niko od mladih ne radi ili ako radi to je nesto povremeno. Medutim, iako ovako sve to izgleda jako crno, ipak ima nesto tu sto nas sve veze, neka ljubav prema svom pa cak i u ovakvom mi vidimo nesto gdje se drugo ne moze vidjeti niti osjecati. Na kraju,ipak smo mladi i trudimo se da tako i zivimo onako koliko mozemo i koliko nam džeparac dopusta.Uglavnom izlazimo u obliznji kafic ili u grad i tu se opustamo. Takoder puno nam znaci igralista, tkz. Cimen na kojim se svi okupljamo tokom dana ,tu se ljudi opustaju igrajuci nogomet, kosarku, odbojku ili samo razgovaramo.Pokusavamo da si uljepsamo zivot ovdje tako sto cinimo da Catici izgledaju ljepse,cisce ,privlacnije za sve.To je pogotovo postalo izražajnije od prosle godine kada su mladi raznim akcijama kao sto su organiziranje odvoza smeca,ciscenje rijeke ,farbanje mostova, slikanje,kosenje travnjaka,organiziranje nogometnog turnira itd.,uveliko doprinijeli da Catici izgledaju ljepse a da se s tim i mi sami koji zivimo u tu osjecamo bolje. Ti trenutci zajednickog rada su uistinu lijepi ,osjeca se neko zajednistvo ,bliskost i osjecaj da cinis nesto dobro.Osobito taj duh i ljepota se vide u ljeto,tada zaboravis na probleme koji nas prate i tada se cini sve ljepsim i kao da ipak sve ima smisla.Svi mi mladi, iako svjesni situacije u kojoj se nalazimo i bez obzira sto i danas vecina nas razmislja o tome da ide » preko» iako ne znamo ni kamo ni kako ali se nadamo da ce jednog dana ovdje ipak biti najljepse i da cemo tada jos uvijek biti mladi.
(Napisala Iva Tomic)
|
|
|
|
|
- Privatni Oglasi i Reklamiranje - |
|
|
|
|
|
Zelite podijeliti lijepe trenutke iz vaseg zivota s rodbinom, prijateljima, zajednicom, cijelom zupom? Radjanje djeteta,vjencanje,godisnjice, rodjendane? Zelite uputiti zelju specijalnoj osobi u vasem zivotu? Reklamirati vas biznis i ostalo? Iskoristite prednosti koje vam nudi internet i oglasavajte na njemu! Besplatne male oglase i reklame posaljite na nas E-mail: catici@catici.com
E-Mail |
|
|
|
|
|
DOGADJANJA TIJEKOM GODINE
Tradicionalna smotra folklora DANI KRALJICE KATARINE - Krajem listopada
Misa na oltaru domovine na Bobovcu - Krajem listopada
|