Prodao sam zemlju svoga oca
sada nemam ognjista ni novca.

Prodao sam za male pare
ostavit cu zivot preko bare...

Na samom pocetku naseg izbjeglistva i prvih pet godina bile su mnogo vece sanse za povratak na nasa porusena ognjista uz veliku napetost i iscekivanja koja i dan danas traju u mnogim ljudima svim onim koji vole cijene i postivaju svoje ognjiste .svoju kolijevku ,svoje utociste.Medjutim kako ide godina za godinom a mnogi su izgubili nadu da ce ikada da bude povratka
mada ta nostalogija u tudjini sviju nas pritiska sve vise i vise svaki dan.Svi mi koji zivimo na nekom drugom kontinentu zapoceli smo jedan novi zivot sa kojim se borimo svakodnevno
za opstanak a u dusi nosimo rodni kraj i svoje napusteno ognjiste.Nisam bio u rodnom kraju na svom ognjistu od pocetka rata kada sam i otisao ali uz pomoc ove tehnike dosta znam sta se tamo desava i kakvi su uslovi za zivot.Pricao sam sa mnogim prijateljima koji su kako kaze ovaj moj stih na pocetku ove price prodali imanje svoga oca pa sad nemaju ni ognjista ni novca.
Ovu pricu da napisem potakla me je pripovjed naseg velecasnog
svecenika iz Vukanovica koji je svojom pripovjedim u Njemackoj na Sutjesko Kakanjskoj veceri mnoge potakao i dao im zadacu da razmisljaju o greski koju su ucinili za sve one koji su prodali svoje imanje tako reci nebil posto samo da ga se rijese.Sve moze da propadne i kuca i stala i vocnjaci ali zemlja nemoze nikada rijeci su velecasnog .Zemlja koja je bila oduzeta od Franjevackog samostana vracena je nazad nakon 60 godina po katasatrskim i zakonskim propisima.Medjutim i nasa zemlja ako je ne prodamo nikada ne moze propasti uvjek ce postojati dokumenti cije je bilo i ko to opet nasledjuje.Stoljecima se je ta zemlja prenosila sa koljena na koljena a sada kada se proda za bilo koju vrijednost taj se lanac prekida i sta nasa djeca da naslijede ako izraze zelju za povratak naravno odgovor je nista.
Ako dodjemo na ideju i misao i zelju da prodamo svoje rodno ognjiste kako neki kazu samo da ga se rijesimo gledajmo da to ima neku vrijednost neku cijenu jer su to nasi ocevi krvavom mukom i trudom cuvali godinama za nas i nadali se da ce to naslijediti njihovi unuci i praunuci.Malo nas je u nasoj Sutjeskoj dolini u nasem stolnom mjestu ali nas opet ima njegove su dalje rijeci posteno radimo i borimo se za opstanak nikome nismo duzni i zelimo da sacuvamo sto je nase sto nama pripada i sto smo zasluzili.Neznam kako se taj covjek osjeca koji proda svoje ognjiste da li to zaboravi kao da nikad nije ni postojalo ili mu je i dalje pola srca tamo a drugo pola u tudjini gdje zivi?????????
Na kraju ove moje price poruka je svima nama koji smo predaleko od rodnog kraja razmisljajmo da ce mo se nekada vratiti ako ne mi mozda nasa djeca i da nema ti para ni ti bilo koje vrijednosti kojom se moze platiti nase ognjiste i nas rodni kraj.a jedna stara poslovica kaze ovako;
Zdrav covjek ima stotinu zelja a bolestan samo jednu...a ta jedna zewlja mu je da ozdravi......Tako i nasa jedina zelja je da se vratimo svome ognjistu koje ce uvjek da nas ceka..............