Prodje jos jedna godina,jos jedan nezaboravni dan,jos jedno sjecanje,jos jedan Sveti Anto bez nas u nasem kraju.Toga dana svi se sjetimo dan naseg progonstva ,naseg izbjegistva i na trenutak ozive sjecanja u nama o svim prozivjelim izbjeglickim danima.Kao prvo ne zelim nikog da vrijedjam ovom istinitom istorijom ali zato zelim da iskazem kako je biti izbjeglica i bez doma svog i bez svoga ognjista.
Sjecam se daleke 1992 godine prvo je pocelo sa Srbima koji su u mirnim putem napustili Kakanjsku opstinu.Kada su posli sve su prodavali nebil posto sto nas narod kaze.Svu su kupovali naravno ko je imao para jer je tada vec pocinjala financijska kriza u nasem kraju.Govorili su i dan danas se sjecam njijovi rijeci kupujte sve ali nece ni vama dugo trebati.Nismo razumili sta znace te njijove rijeci jer smo mislili da nikad necemo napustit svoj rodni kraj.
Gledali smo njijov veliki konvoj kamiona dok su odlazili a kao sto oni i rekose za nepuni osam mjeseci i nas stize ista sudbina i jos i gora.
Vladala je velika kriza ,radilo se samo za vrecu brasna i koji litar ulja ali nekako se je ipak kotrljalo.Svaki damn one zracne sirene za vazdusnu opasnost vise su nam glavu probile dok je bila velika napetost i iscekivanje sta ce se desiiti sa nama.Neki su govorili ovo je sveto mjesto nas ce zaobici dok su odjekivale detonacije po oklolnim brdima.Ali ne zaobidje ni nas sve okolo okolo pa na mala vrata tako nas narod kaze.Kad se je javilo da prijeti velika opasnost nasem podrucju prije na dva tjedna zene sa malom djecom ,starci i bolesni bili su smjesteni u Franjevacki samostan u Kr Sutjesci da bi se zastitili jer se je ocekivala velika oluja.Sjecam se zadnji dan kad sam se vracao kuci sa posla trebalo mi je citav dan da dodjem kuci na sve strane barikade i sve preko brda .Napetost,neizvjesnost,strah i sve ostalo sto nas tada pogadjalo bili su pokazatelji da ce se nesto veliko desiti i desilo se.Naoruzane snage armije BH nasrnule su na nase selo tako da smo i mi morali napustiti svoje ognjiste.Granate su padale ko kruske ,narod sa svih strana bjezi velika panika ,meci zvizdje povis glave.Niko nije stigao nista sa sobom ni ponijeti jer vazno je bilo sacuvati glavu a mislili smo da ce mo se opet i vratiti kad prodje ova oluja.Gleda po okonim brdima kuce gore ,odjekuju pucnjevi,dim se digo do nebesa od veliki detonacija.
Za to vrijeme nismo znali jedni za druge jer su i iz Samostana isto tako kreuli svi pjeske velika kolona naroda prema odredjenom cilju tj. Varesu.U toj koloni je bila moja zena sa nasim malim sinom od tri mjeseca i nisam tada nista znao za njija samo sam cuo da su krenuli prema Varesu.Medjutim za dva tri dana poslije i mi stigosmo u Vares koji je bio krcat narodom .Trazi svako svoga pita svako za svoga jesi li vidio mog sina,mog brata,mog muza itd.
Narod je bio smjesten po skolama,tvornicama ,domovima ma sve je bilo prepuno svugdje.
Svoju obitelj pronadje u Tvornici rezervni dijelova plavoj fabrici u Donjem Varesu tj Vares Majdanu.
Smjesteni su bili u velikom hodniku oko 100 ljudi sa cebetima na podu iznemogli gladni i zedni.Bili smo sretni sto smo skupa i sto smo se sastali i tako su poceli ti izbjeglicki dani u Varesu.Hrane nije bilo dovoljno sto je objezbjedjivao umprofor pa je narod cekao za kruh ujutro u tri sata u redu dok se otvori prodavnica. Medjutim to je poslije zabranila policija i uskratila i tu mogucnost prezivljavanja.
Dan za danom se je tako prezivljavao dok nije stigao konvoj da idu zene sa malom djecom ,starci,ivalidi,bolesni jer se ocakivala oluja i u Varesu.Poslije dva tri mjeseca provedeni u Va resu krenuli smo svi prema Brgulama tj Srbskoj teritoriji gdje je cekao konvoj slepera kojim je bio dogovoren transport do hercegovine i Hrvatske.
Citav dan smo po onom suncu po onom zvjedanom upeklom danu isli prema Brgulama
iznemogli straci su padali u koloni,zedj i glad ,ali trbuhom za kruhom ,krenuli smo u nasu dalju sudbinu.Pred sami mrak stigli smo na Brgule kad se zacu rijec STOJJJJJJ.
Zastadosmo svi ko ukopani izadje Srpski vojvoda ma u njemu nema metar i zilet a kad se proguli ko da ima preko dva metra.
Veli pustit ce zenu i djecu i staarce a mi ostali svi opet nazad u Vares koji smo vojno sposobni.
Tada smo tu noc nocili pod verdim nebom cuo si samo kako u sumi pucketa granje svako sebi lomi grancice i pravi krevet.Zene djecu i starce su smjestili po svojim kucama tu noc i dali im konak a mi svi ostali ujutro ranom zorom opet svi nazad u Vares.Za protekla dva dana saznali smo da je otisao konvoj i bilo nam je drago da se barem nasa obitelj spasi a sa nama sta bude.
Neki sest sedam mjeseci proveo sam sam u Varesu bez obitelji tako da smo hodali ulicama Varesa ko muve bez glave.Poslije se pronese vijest da stize novi konovoj kojim ce mo biti svi transpotovani do nasi obitelji.
Dodje i taj dugo ocekivani dan i opet ponovo pjeske prema brgulama .Navece kad dodjosmo gore opet kontrola prije nego sto nas strpase u slepere.Oni teretnjaci krenuse navukose se cerade i ko zna gdje cemo i kada cemo stici.
Duge dvije noci i tri citava dana vozili smo se preko Sutjeske,Romanije,dok nismo stigli do Stolca gdje je cekao HVO da preuzme ocekivani konvoj.Dodjosmo u Hercegovinu u Capljinu puna naseg Naroda kao nekada u Kr Sutjesci svako trazi svog trci rasireni ruku u zagrljaj.
Najradosniji moj dan bjese u mom zivotu taj dan jer pronadje svoju zenu i svog malog sina i srce mi ponovo zalupa u grudima od srece .
U Capljini je bilo dovoljno hrane ,i puno bolji uslovi nego u Varesu ali izbjeglica ime svugdje je poznato.
Tu su bile organizacije iz Italije i Francuske koji su dovozili pomoc hranu odjecu lijekove i tako se prezivljavalo.Smjestaji su bili po kucama,domovima,napustenim vagonima,kampovima.
Poslije godinu i par mjeseci narod je masovno odlazio u tudjinu jer je i u Capljini bilo tesko doci do posla tako samo da cujes otiso ovaj ovaj tjedan,sutra idu ovi iduci tjedan i tako.Daleke 1995 godine napustili smo Capljinu i otisli u Njemacku trbuhom za kruhom.U Njemackoj se osjeti velika razlika prvi tjedan mislio sam da cu se ponovo vratiti u Capljinu ma covjek ko izgubljen. Neznas jezik pricat samo blenes ko tele kad lludi pricaju na ulici. Medjutim poislije par godina provedeni u Njemackoj doslo je do Dejtanskog sporazu,ma u kojem je bilo potpisano da se sve izbjeglice mortaju vratiti nazda ili ici u trece zemlje.
Nema vise produzenja Duldunga kako se zvala tada ta Njemacka boravisna dozvola.Neki su se vracali nazad neki su se borili da ostanu koji i dan danas zive u Njemackoj neki su isli u trece zemlje.
Mene je zakacila ta sudbina i takav mi grah pao sta nas narod kaze da idemo u trece zemlje.Upisdali smo se u organizaciju Raphalels Werk da idemo za Ameriku.Svaki dan smo odlazili u organizaciju i gledali filmove kako se zivi u Americi u toj nasoj obecanoj zemlji.
Proocedura je trajala neki osam mjheseci i tako krenusmo za Ameriku.Kada avino poleti iz Frankfurta za New York u meni se srce steglo mislio sam puknit ce i pomisli u sebi mili boze mjesto da idem svojoj kuci ja idem jos dalje od nje,ko znma dali cu vise ikada vidjeti svoj rodni kraj.I tako dan za dan prodje 11 godina od boravka u Americi i jos uvjek ceznja za rdnim krajem kojem lete nase misli svakoga dana.
Mnogi dozivljaji u Americi i protekli dani opisani su u mojim pjesmama i tako se zavrsi nas izbjeglicki zivot.Ovdje nismo vise izbjeglice ali smo ostali zeljni svog rodnog kraja ,naseg stolnog mjesta,nase kolijevke.Svima pozdrav preko bare i zahvaljujem se svima koji su procitali ovu istinsku povijest nasega naroda i nase zupe Kraljeve Sutjeske.