Tocno prija deset godina u mome zivotu je bila jedna velika zivotna odluka koju mnogi ljudi nisu mogli odmah da prihvate a to je bilo odlazak u trece zemlje .U Njemackoj je te godine 1997 nastala velika uzbudjenost i trka na sve strane jer je Njemacka vlada donijela odluku da vise ne produzaje Duldung tj.boravisnu vizu i da sve zeli da vrati izbjeglice u Bosnu ili u trece zemlje ko zeli da ide.Veoma mali broj ljudi je opstao tu koji i danas dan zivi u NJemackoj sa papirima od doktora i sa istorijom svoje bolesti.Dugo sam razmisljao sta da radim i na kraju krajeva donio sam cvrstu odluku da idemo u trece zemlje.
Za odlazak bilo je potrebno ispuniti zahtjeve kod jedne organizacije chatolic chartas koja se zvala Raphaels\'werk.
Procedura je trajala oko sest mjeseci i u tom periodu cekanja dolazili smo u ovu organizaciju i gledali razne video kako se zivi u Americi i sta nas ceka u buducem zivotu.Po mnogim tim pregledanim videima svi smo imali utisak da je zivot u Americi ko u bajci snova i svi smo nestrpljivo ocekivali nas odlazak.
U Franfurktu je bila smjestena Americka vlada gdje se odlazilo na intrwiew tj razgovor prije odlaska jer su zeljeli ameri da znaju razlog svakog od onog koji zeli da ide u trece zemlje a poslije bi odgovor dosao postom poslije nekoliko mjeseci dali ides ili ne.
Medjutim to je bio nestrpljiv period iscekivanja a obicno ko god je podnio zahtjev i primljen je bio i cekao svoj odlazak.
Ispratili smo mnoge nase prijatelje koji su putovali prije nas u Ameriku jer smo skupa zivili u hotelu u Bremenu ko u jednoj kuci u Bosni i svaki odlazak je bio proslavljen pozeleci putnicima srecu u buducem novom zivotu.
U Avgustu mjesecu 1988 dosao je i nas red da putujemo.
Sjecam se kao juce da je bilo djeca su nam bila mala ,spakovali smo par kofera i te noci putovali vlakom u FRankfurt na aerodrom na sutrasnji let u Ameriku.Bilo je velikog uzbudjenja ali nema drugog izbora mora da se ide trbuhom za kruvom.
Kada je avion poletio sa piste iz Frankfurta za New York pomislio sam u sebi dali cu vise ikada vidjeti svoj rodni kraj?
Mjesto da idem svojoj kuci ja i
odem jos dalje od nje,ali sto nas narod kaze nuzda zakon mjenja...................................................
Na Areodromu u New Yorku cekali su nas prevodioci koji su nas uputili na sljedeci avion koji je isao do naseg odredista.
Tu smo se razdijelili jer svako od nas je imao razlicito mjesto gdje putuje.Let od New Yorka do Syracuse trajao je nepuna dva sata tako da smo nevece u 10 sati sletili na taj aerodrom.
Tu su nas cekali nasi sponzori ameri koji su bili vec pripremili nam apartman a poslije je za par dan slijedilo prijavljivanje boravka,odlazak u skolu za ucenje jezika i ostalo.
Velike su to bile nagle promjene pa je trebalo prvi par mjeseci biti jako uporan da se priviknes na ovaj veoma drugaciji nacin zivota nego kao sto je nasoj domovini.
Svima veliki pozdrav preko bare...............