U mom srcu nikad nije bilo tuge
sve do godine devedest druge.
Srce moje uvjek puno bjese srece
sve do godine dvedeset trece.......

U Dvedeset drugoj bjese tesko stanje
u Dvedeset trecoj napustismo svoje imanje.
Tada sam dobio ja i svoga sina
al to bjese prokleta ratna godina.......

Umjesto da radost sa sinom dijelim
morao sam od svoje kuce da selim.
Tuznoga lica kucni prag ljubiti
s nadom da cu se opet vratiti...............

Ostadose kuce a i pune stale
granate su selom samo prolijetale.
Isto kao kruske lete granate
a to je bilo na dan Svetog Ante........

Velika kolona nasih izbjeglica
krenuse u Vares preko Milankovca.
Neki nisu uspjeli ponijet ni kesu
utociste idu trazit u Varesu...............

Vares je jedan nas gradic mali
svi smo se u njega mi bili strpali.
Sve su pune skole a i sve fabrike
primili su sve nase progranike........

Ulice su bile sve pune svjeta
nisi imo hrane niti kreveta.
Ono sto nam malo zaire poloze
tesko se od toga preziviti moze..........

Tako prodje dva i tri mjeseca
sa konvojom odose zena i djeca.
Od svojih najdrazi od svoje rodbine
odose u izbjeglistvo do Hercegovine.........

Po Varesu sam lutam kao muva
prezivim dan sa snitom kruva.
Ostade sam bez zene i sina
u srcu je mome velika praznina............

Za par mjeseci vijest se je cula
koja je dosla gore sa Brgula.
Da ce konvoj i po nas doci
svoju familiju naci cemo moci.........

Dugo smo cekali mi taj dan
toga se i dan danas sjecam.
Od galame i panike u glavi mi zvoni
samo cujes pozuri dosli kamioni...........

Do Brgula bjese noge teske
dok smo dosli mi gore pjeske.
A sunce sa svih strana pece
stici cemo gore dok ne padne vece.............

NIkada se to zaboravit nemere
tovare nas ko krompire u slepere.
Preko kamiona se prekrise cerade
gdje ce mo stici dragi bog znade..........

Prezivi sve te trenutke teske
konvoj zastade malo kod Sutjeske.
Nema onog tko zedan bio nije
konvoj zastade malo kod Romanije.......

Vode se je popilo par stotina boca
konvoj kazu stigo je do Stolca.
Kada stigosmo u Capljinu
trazili smo svi svoju rodbinu...........

Kada se ponovo opet svi sastasmo
od srece kao djeca zaplakasmo.
Suze su mi tada letile niz lice
u zagrljaju sina i moje zenice..........

I tako su prolazili izbjeglicki dani
mnogi su razmisljali da idu vani.
Al u dusi svi za rodnim krajem pate
zeli bi opet nazad da se vrate.......

Al do toga povratka nikad nije doslo
evo vec je sedamnaest godina je proslo.
Zato sad nam srce lomi praznina
rodni kraj nam nemoze zamjenit tudjina.......