
	- Izbornik -

	• Mladi • Domovina • Povijest • Statistika • Ž.K. Sutjeska • Links • Kontakt • Arhiva Vijesti


	Veliki Pečat Bosanskog Kralja Tvrtko I (1353-1391)

- Domovina -

KULTURNA I PRIRODNA BASTINA NA PODRUCJU BOSNE I HERCEGOVINE

1. Spomenici materijalne kulture
Na podrucju danasnje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu skraceno BiH) postoje brojna arheoloska nalazista iz svih razdoblja ljudske povijesti o kojima smo vec nesto rekli u pregledu povijesti, a ovdje cemo istaknuti samo ono najvaznije, poglavito iz kulturne povijesti. U pecini koja se naziva Badanj, nedaleko od Stolca u Hercegovini, otkriven je prvi crtez paleolitskog covjeka u BiH. Takvih nalaza crteza, za koji se pretpostavlja da je star oko 10 tisuca godina, malo je i u europskim razmjerima. Otkrivena su brojna nalazista i iz mladjih razdoblja, a medju njima najpoznatija su Butmir kraj Sarajeva gdje su nadjene lijepe figure, vaze, keramika, pa Glasinac sa tumulusima iz zeljeznog doba, ostaci sojenickog naselja u Donjoj Dolini na Savi i dr. Tu su i ostaci zivota brojnih ilirskih plemena, Kelta, Grka, Rimljana, Avara i naravno, Slavena, poglavito Hrvata.
Buduci se teritorij danasnje BiH nalazi na zapadnom, rimskom podrucju Carstva, ali da se razvijao i pod utjecajem istocne, grcke, odnosno bizantske kulture, tu postoji raznolikost oblika zivota, gospodarstva, graditeljstva i uopce u cjelokupnoj kulturnoj bastini. Rimski ostatci su u Mogorjelu, Brezi, Ilidzi.
To naslijedje djelovalo je i na slavenske doseljenike, poglavito Hrvate, koji vec na rusevnim, ali nazocnim temeljima Rimskog Carstva, stvaraju svoju vlastitu, autohtonu kulturu, naravno u skladu s njihovim skromnim mogucnostima i iskustvom.
U BiH je broj spomenika kulture mnogo manji nego u susjednoj Hrvatskoj. Prvo zato sto je mnogo toga iz predturskog razdoblja unisteno u brojnim ratovima, drugo zato sto se mnogo toga gradilo u drvu a manje u kamenu. Drvene gradjevine nisu izdrzale brojna stoljeca i jos brojnije pozare. Tu, medjutim, postoje neke osobitosti kakvih nema u drugim zemljama ili u mnogo manjem broju. To su poglavito nekropole stecaka (mramor), srednjovjekovnih kamenih nadgrobnih spomenika s natpisima, ukrasima i znakovima. Podizu se od 12. do 15. st. a taj obicaj nestaje u doba osmanlijske okupacije BiH. Smatra se da ih ima oko 50 tisuca, a nalaze se u skupinama od desetak do stotinu, od toga oko 300 ih ima tekstove sto su ih sastavljali dijaci (svecenici). Stecci imaju umjetnicku, ali i povijesnu vrijednost, a kao specificnost obradjeni su u strucnoj literaturi i na stranim jezicima. Treba dodati da stecaka ima i na podrucju Hrvatske, npr. u Dalmatinskoj zagori i okolici Dubrovnika.
U drugu skupinu spomenika materijalne kulture mogli bismo svrstati utvrde koje su nastale u predosmanlijskom razdoblju na podrucju uze Bosne i Hercegovine kao i u tzv. Turskoj Hrvatskoj od Vrbasa (ili Ukrine) na zapad, sto je do 15. i 16. st. bio dio Kraljevine Hrvatske, uostalom kao i tzv. Turska Hercegovina, danas je to njen sjeverozapadni dio. To su npr. utvrde u Pocitelju, Vranduku, Jajcu, Kamengradu, Kljucu, Tesnju, Maglaju, Gradaccu, Srebrenici, Doboju, Bihacu, Velikoj Kladusi, Buzimu, Bobovcu, Kraljevoj Sutjesci, Mostaru, Doboru, Travniku i drugdje.
U trecu skupinu mogli bismo ubrojiti cuvene gradjevine, poglavito mostove sto su ih za osmanlijske narucitelje podizali uglavnom graditelji i kamenoresci iz hrvatske Dalmacije (tada u sastavu Mletacke Republike), ali i neki islamski graditelji poput majstora Hajrudina koji je podigao cuveni mostu u gradu koji se po njemu i nazvao Mostarom. Drugi isto tako nadaleko poznati most je onaj sto ga je dao bosanski poturica Mehmed pasa Sokolovic podici na rijeci Drini u Visegradu (1566.). Nazalost, prvi je srusen tijekom rata 1993., a drugi i danas stoji kao i manji, slicni mostovi u Trebinju, na rijeci Zepi, Kozja Cuprija, i drugi.
U cetvrtu skupinu mogli bismo ubrojiti malobrojne gradjevine podignute za cetiri osmanlijska stoljeca. To su poglavito dzamije, sahat (sat) - kule, hanovi (gostinjci, danas hoteli, zapravo moteli, odnosno karavan - seraji), a na podrucju Turske Hrvatske i Turske Hercegovine obnovljene su brojne pogranicne utvrde, npr. u Ostroscu, obim Kladusama, Ripcu, Cazinu i drugdje. Medju dzamijama treba posebno istaknuti sarajevsku, focansku, banjolucku, bihacku. Neke od njih, npr. banjolucka Ferhadija (koju su Srbi do temelja srusili kao i vecinu katolickih crkava) bile su samo pregradjene i prilagodjene bivse katolicke crkve kao i ona Sv. Ante u Bihacu. Neki hanovi, naravno modernizirani, zadrzali su se i do danas, npr. opjevani Morica - han u Sarajevu. Karakteristicne su uze, trgovacke gradske jezgre, tzv. carsije, npr. Bascarsija u Sarajevu s cuvenom sahat - kulom.
Posebnu skupinu, kao i u Hrvatskoj, cine rimokatolicki samostani sa svojim cuvenim knjiznicama, galerijama, muzejima, ljekarnama, ucionicama. U srednjoj Bosni glasoviti su samostani u Kraljevoj Sutjesci, Kresevu, Fojnici, Guca - gori, zatim Petricevac i Marija - Zvijezda kraj Banja Luke, Siroki Brijeg u Hercegovini, Tolisa i Plehan u Posavini, pa samostani u Sarajevu, Livnu (Gorica), Mostaru i drugdje. U BiH se nalaze i tri katolicke biskupije sa sjedistima u Sarajevu koje imaju svoje katedrale, ali one nisu neke vece kulturno - povijesne vrijednosti. Slicno se moze reci i za pravoslavne manastire koji su uglavnom gradjeni od 16. st. dalje, ali su skromnih dimenzija i umjetnicke vrijednosti. Nisu to manastiri poput onih srpskih i razdoblja srednjeg vijeka, iako su gradjeni u slicnom, bizantskom stilu. Kulturno - povijesnu vrijednost imaju samo neke fresko - slike bizantskog stila, poglavito one koje su slikali majstori Longin u Lomnici i G. Mitrofanovic u Dobricevu i Zavali.

2. Spomenici pisane i likovne kulture
Malo je naroda u Europi, gotova da ih i nema, koji su doselili na podrucje Rimskog Carstva, u njegov zapadni dio, a da se nisu romanizirali i utopili u toj visoj kulturi, izgubili svoj jezik a cesto i ime (Franci, Burgundi, Goti, Langobardi). To se, medjutim, nije dogodilo i s Hrvatima koji su primili tecevine te kulture, zatim i krscanstvo, djelimice pismo (latinicu), ali se nisu nikada asimilirali, nego su, naprotiv, brojne Iliroromane, Avare, Vlahe i dijelove drugih naroda kroatizirali.
Hrvati su vec u 12. st. pisali na svom pismu i jeziku, ali treba dodati da su se sluzili, zapravo, s tri pisma, tj. latinicom, glagoljicom i jednom verzijom cirilice zvanom bosancica. Jezik kojim su se sluzili u to doba bio je staroslavenski, tj. ondasnji jezik koji su tada razumjeli svi slavenski narodi. Posebno treba istaknuti da su Hrvati jedini narod koji je ishodio pravo obavljanja svete sluzbe Bozje na svom jeziku, a svi ostali su se morali sluziti jednim od tada priznatih jezika (latinski, grcki, hebrejski).
U Bosni je od 12. st. nastajala posebna banovina u sjeni hrvatsko - ugarskog kraljevstva i pod njenim suverenitetom. Ta banovina, poglavito za bana Kulina (1180.-1204.) nastoji voditi i samostalnu politiku i jacati gospodarske odnose. To se isto odnosi i na hrvatski Dubrovnik koja tada postaje takmac Veneciji i nastoji uspostaviti dobre odnose i s Bosnom, Srbijom, Dukljom, ali i sa svim sredozemnim drzavama. Kulin s Dubrovnikom 1189. sklapa trgovacki ugovor koji govori mnogo o razvoju gospodarskih i trgovackih odnosa a pisan je hrvatskim jezikom. Slican je ugovor Tvrtko I. kao ban bosanski sklopio s Dubrovcanima i, kao i Kulin, oslobodio ih svih nameta i carina u svojoj banovini. Posebno upozoravam na te cinjenice u nasa doba kad pregovori izmedju Republike Hrvatske i BiH oko uporabe luke Ploce i prolaz kroz podrucje Neuma traje godinama.
S podrucja zapadne Bosne, odnosno istocne Dalmacije, potjecu dva mozda najljepsa ilustrirana vjerska rukopisa s pocetka 15. st. Oba su vezana uz ime Hrvoja Vukcica Hrvatinica, splitskog hercega i kneza Donjih krajeva. To su Hrvojev misal i Hvalov zbornik. Prvi je pisan glagoljicom i najljepsi je i najbogatije iluminiran glagoljski rukopis s 247 listova na pergameni. Hvalov zbornik pisan je bosancicom, manjeg je formata i s 359 listova, a smatra se najkompletnijim rukopisom Crkve bosanske. Nazalost, original prvoga cuva se u Carigradu, a drugoga u Bologni, ali postoje kopije u Nacionalnoj i sveucilisnoj knjiznici u Zagrebu i u Akademiji nauka BiH u Sarajevu. U Zemaljskom muzeju u Sarajevu cuva se Sarajevska hagada, obredna knjiga Zidova - sefarda koja potjece iz Spanjolske, vjerojatno iz 14. st. i jedan je od najljepsih, bogato ilustriranih rukopisa takve vrste u svijetu. Sva tri navedena rukopisa iznimno su vazni dokumenti za proucavanje povijesti umjetnosti srednjovjekovnog razdoblja.

3. Razvoj prosvjete, znanosti i kulture
O skolstvu u srednjevjekovnoj Bosni nema podataka, a za Osmanlija postojala su samo vjerska ucilista. Katolicka su djelovala u samostanima (Kresevo, Fojnica, Kraljeva Sutjeska), muslimanska uz dzamije, tzv. mektebi, a grkoistocne skole se spominju tek u 19. st. Prva srednja skola za muslimane - medresa radila je od 1537., a za katolike u spomenutim samostanima, a za pravoslavne svecenike od 1858. u Zitomislicima. U Sarajevu je otvoreno Sveuciliste 1939., pa 1947. a danas rade fakulteti jos u Mostaru, Tuzli, Banja Luci i Zenici. Prva akademija znanosti i umjetnosti (JAZU) osnovana je 1866. u Zagrebu kao sredisnja znanstvena ustanova za sve Juzne Slavene, pa se i nazivala Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, (danas Hrvatska akademija HAZU). Naucno drustvo Bosne i Hercegovine, osnovano 1951., 1966.je proglaseno u Akademijom nauka BiH koja i danas djeluje, iako u otezanim uvjetima.
Prva tiskara na podrucju BiH utemeljena je 1519. u manastiru u Donjoj Sopotnici kraj Gorazda i u njoj su tiskane tri crkvene (pravoslavne) knjige.
U BiH su najbogatije knjiznice franjevackih samostana, npr. onih u Kraljevoj Sutjesci, Kresevu, Fojnici, Sirokom Brijegu, te u pravoslavnim manastirima (Zitomislici, Duzi). Najveca je bila Gazi Husrev - begova knjiznica u Sarajevu osnovana 1537. za potrebe mjesne medrese (muslimanske vjerske skole). Prva znanstvena biblioteka utemeljena je zajedno s cuvenim Zemaljskim muzejem u Sarajevu 1888. za austrougarske vlasti u toj zemlji. U svibnju 1945. osnovana je u Sarajevu Narodna i univerzitetska biblioteka kao sredisnja bibliotecna ustanova koja usprkos ratnim stradanjima djeluje i danas.
U BiH razvoj arhivske djelatnosti kasni i pocinje tek potkraj 19. st. Drzavni arhiv BiH osnovan je 1947., a kasnije je promijenio ime u Arhiv BiH koji i danas djeluje kao drzavni arhiv. Osim drzavnih arhiva u Hrvatskoj i BiH postoje i regionalni, pokrajinski, zupanijski i gradski arhivi, a medju njima su u europskim razmjerima poznati posebice Povijesni arhivi u Dubrovniku, Zadru i Splitu koji cuvaju brojne spise o proslosti Hrvatske i hrvatskog zaledja, tj. BiH i drugih zemalja na Balkanskom poluotoku.
U BiH povijest kazalisnog zivota nije dovoljno ispitana, ali se zna da je na dvorovima vlastele bilo glumaca i putujucih skupina, npr. iz Dubrovnika. U osmanlijskom razdoblju postojalo je istocnjacko pucko kazaliste zvano karadjoz koje se npr. u Sarajevu odrzalo sve do 20. stoljeca. Od sredine 19. st. pocinju s radom hrvatske i srpske diletantske skupine koje vode ucitelji, svecenici, a dolaze i slicne i iz Hrvatske i Vojvodine. Tek potkraj 19. st., za austrijske vlasti, od 1881. postoji i njemacko kazaliste u Sarajevu, u Tuzli se 1898. osniva prvo ?narodno pozoriste? u BiH, a 1913. u Sarajevu Zemaljsko narodno kazaliste,od 1919. Narodno pozoriste, (od 1941. do 1945.) naziva se Hrvatsko drzavno kazaliste, a od 1945. Narodno pozoriste. Godine 1949.-1950. pocinju s radom i kazalista u Mostaru, Tuzli i Zenici.
Najstariji javni muzej u BiH je Zemaljski muzej u Sarajevu koji je utemeljen 1888. godine. Njegova arheoloske, etnografske i prirodnjacke zbirke uzivaju veliki ugled u europskim razmjerima. Danas u BiH postoji desetak regijskih, vise gradskih i nekoliko memorijalnih muzeja.
U BiH je sredisnja Umjetnicka galerija u Sarajevu (1946.), a ima svoje podruznice u Banja Luci, Mostaru, Zenici i Tuzli.

4. Jezicna kultura
Prije obrade suvremene jezicne problematike na podrucju danasnje Bosne s Hercegovinom treba podsjetiti na nekoliko cinjenica: 1. da je samo hrvatski jezik, odnosno njegova tadanja staroslavenska varijanta, imala pravo sluzenje mise i drugih crkvenih obreda na svom jeziku, te da su se na ovom prostoru rabila i tri domaca pisma: glagoljica, bosancica i cirilica. 2. da je tijekom 16. st. a i nesto kasnije hrvatski jezik (crovata lingua) bio vojnicki i diplomatski jezik od Beca do Carigrada i da su ga govorili ?svi Turci, a napose ratnici? (M. A. Pigafetta). 3. da je ikavski govor, koji je poglavito hrvatsko narjecje, bio uobicajen u citavoj BiH od Jadranskog mora do Drine, te da su se istim jezikom sluzili i okolni krajevi kao Dalmatinska zagora, Lika, Slavonija, dakle jedno zaokruzeno podrucje, citava danasnja BiH i rubni dijelovi Hrvatske. Do dolaska Vlaha, danasnjih Srba, nije se znalo za ijekavicu, pa je postojala samo Kraljeva Sutiska (ne Sutjeska), Tintiste (ne Tjentiste), kameni spomenik mrtvima se ?usicao? u kamen (stecak) i nazivao ?biligom? (ne biljegom). I dalje: 4. da je rimski papa Urban VIII. godine 1623. nalozio svim katolickim samostanima da otvaraju katedre vec uobicajenih crkvenih jezika, (i arapskog) ali uz njih obvezno i ilirskog, a to znaci hrvatskog jezika. To se odnosilo na samostane ali i sveucilista s obje strane Alpa, dakle od Salamanke i Valencije u Spanjolskoj, do Pariza, Kölna, Beca, Bologne, Padove itd. 5. Hrvatsko ime za jezik i pucanstvo bilo je uobicajeno po citavoj BiH, pa npr. brojna danasnja prezimena koja nose Bosnjaci-Muslimani podsjecaju na nekadanju etnicku i vjersku (katolicku) pripadnost. To su plemici: Hrvatinici, koji su bili katolici i gospodari Donjih krajeva, pa Hrvacici, Hrvici, Hrvo, Hrvicic, Hrvatovic, Hrvati, te Rustem - pasa Hrvat, pa u pjesmi Hrvo - barjaktar, Hrvatka djevojka, a da i ne govorimo o nazivima sela i zemalja poput: Hrvati, Hrvatovici, Hrvatsko brdo, Hrvatske njive. Narodne pjesme iz 17. st. govore o Livnjacima kao Hrvatima, tu su i ?hrvatski timari?, Rama je u Gornjoj Hrvatskoj, itd.
U Republici Hrvatskoj sluzbeni jezik je hrvatski, a u BiH postoje, zapravo, tri jezika i tri knjizevnosti. To su hrvatski za Hrvate, bosnjacki za Bosnjake - Muslimane i srpski za Srbe. Hrvatski i srpski su stari jezici, a bosnjacki je u nastajanju i cini jednu sredinu izmedju hrvatskog i srpskoga, ali uz brojne lokalne izraze tursko - arapskog podrijetla. To je, u biti, nastavak do 1990. sluzbenog srpsko - hrvatskog jezika s kojim su se sluzile sve politicke, republicke i kulturno - prosvjetne institucije u bivsoj BiH kao jednoj od 6 republika isto tako bivse SFR Jugoslavije.
Ako uzmemo u obzir leksik (rjecnik) onda je taj novoustrojeni bosnjacki jezik blizi srpskom, a ako gledamo na izgovor, tj. ijekavsko narjecje (dijalekt), onda je blizak sluzbenom hrvatskom jeziku (ali i govornom jeziku hrvatskih i bosansko - hercegovackih Srba). Ta dvojnost nastala je tijekom 45 godina spomenute, druge Jugoslavije, kad je sustavno nametan srbijanski leksik i cirilica putem savezne uprave, vojske, Komunisticke partije, policije, skole, iako dotada ni jedno ni drugo nije bilo uobicajeno u BiH. Naime, po austro-ugarskom zaposjedanju BiH 1878. je vecina novih cinovnika, ucitelja, knjiga, udzbenika dolazila iz Zagreba i Hrvatske. U prvoj, monarhistickoj Jugoslaviji (1918. do 1941.) je pocelo sustavnije nametanje srpskog jezika, cirilice, zakonskih akata, udzbenika i dr. iz Beograda i Srbije, naravno uz zdusnu pomoc bosanskohercegovackih Srba, njihovih stranaka i drustava. Ipak, rezultati nisu bili osobiti, a i ono sto je ucinjeno na srbizaciji jezika, odstranjeno je u doba Nezavisne Drzave Hrvatske (1941. - 1945.) kad je opet uveden hrvatsko jezik i pravopis. Hrvatski jezik prihvacali su, naravno, Hrvati u BiH, a sve do 1945. i velik dio bosnjacko - muslimanske inteligencije koja je bila prozapadno, europejski orijentirana i smatrala se Hrvatima islamske vjeroispovijedi. Medju njima bilo je mnogo uglednih begova i aga, skolovanih ljudi, npr. Savfet beg Basagic, Alija Nametak, Hasan Kikic, Hamdija Kresevljakovic, a u novije vrijeme Mehmedalija (Mak) Dizdar i drugi. I danas postoji jedan broj clanova islamske vjerske zajednice koji se smatra Hrvatima. Medjutim, BiH ne bi bila ?mala zemlja golemih razlika? kad ne bi postojale i iznimke. Npr. nobelovac Ivo Andric, po rodjenju i uvjerenju Hrvat i katolik, smatrao se srpskim knjizevnikom iz Bosne, a rodjeni musliman Mehmedalija (Mesa) Selimovic, smatrao se Srbinom. Zivot sefardskih bosanskih Zidova afirmirao je u svojim slikovitim pripovijestima Izak Samokovlija.
Dio hrvatskih jezikoslovaca prihvacao je do konca 19. st. Karadzicevu polaganu srbizaciju hrvatskog jezika. Bila je to struja tzv. vukovaca koja je smatrala da su hrvatski i srpski jedan jezik, da ga treba sto vise izjednaciti, ali na stetu hrvatskog jezika, poglavito onog kajkavskog i cakavskog narjecja hrvatskog jezika. Vrhunac tih nametanja bio je tzv. Novosadski dogovor 1954. gdje zakljuceno, pod politickim pritiskom iz Beograda, da su hrvatski, srpski i crnogorski jedan jezik (Muslimani, odnosno Bosnjaci se ne spominju), ali se to odnosilo i na njih. Uskoro je izdan Pravopis hrvatskosrpskog, odnosno srpskohrvatskog jezika, pa pokrenut Rjecnik, ali je izasao u Hrvatskoj samo do slova K i tada je napusten, jer se shvatilo da sve to vodi postupnoj srbizaciji hrvatskog (ali i onog mijesanog jezika kojim se govorilo tada u BiH).
Od raspada Jugoslavije 1990. postoje u praksi novih drzava cetiri sluzbena jezika: hrvatski, srpski, bosnjacki i, uvjetno govoreci, crnogorski.

5. Hrvatska i bosanskohercegovacka knjizevnost
Pocetci hrvatske narodne i umjetnicke knjizevnosti dosezu u duboku proslost, a prvi pisani spomenik, zapravo pocetak hrvatske knjizevnosti, cini Bascanska ploca iz 1105. godine. Jedna od posebnosti hrvatske knjizevnosti je cinjenica da je od pocetaka do danas bila dijalekatski trovrsna, stokavska u Slavoniji, kontinentalnoj Dalmaciji, Bosni, Hercegovini i Dubrovniku, kajkavska u sjeverozapadnoj Hrvatskoj (Zagreb i sira okolica), i cakavska uzduz Jadranske obale od Istre, Primorje do blizu Dubrovnika.
Prvi spomenik pismenosti, zapravo knjizevnosti na podrucju BiH je Humacka ploca (Humac kraj Ljubuskog) iz 10 st. ili pocetka 11. To je utemeljiteljski zapis u crkvi ?a zida ju Krsmir... i zena jega Pavica?. Osnovni tekst pisan je cirilicom s primjesama glagoljice i tezi prema bosanskoj cirilici, nazvanoj bosancica, stoljecima temeljnim pismom u BiH, kojim su se sluzili i svi oni koji su bili u dodirima s njom, poglavito Dubrovcani, dalmatinski gradovi i drugi. Sacuvano je i nekoliko odlomaka iz 11. do 13. st., a zatim slijede spomenuti Hrvojev misal i Hvalov zbornik. To su nabozni tekstovi bosancicom, a pripadaju Crkvi bosanskoj, a Radosavljev zbornik i Miroslavovo jevandjelje pravoslavnoj.
U hrvatskom prijepisu Ljetopisa popa Dukljanina, tj. u Hrvatskoj kronici je dio nazvan Trebinjski ljetopis iz 11. st. koji po sadrzaju pripada prostoru BiH, kao i u Orbinijevu djelu Il regno degli Slavi (O kraljevstvu Slavena) gdje se nalaze odlomci izgubljenih bosanskih kronika. Tu su i epigrafski natpisi na steccima, posebnim nadgrobnim spomenicima, npr. u Radimlji kraj Stoca, pa u blizini Visokog, Zenice, Trebinja. Ti zapisi nemaju samo religijsku nego i svjetovnu odrednicu sto je posebnost toga podrucja.
Za 4-stoljetne osmanlijske okupacije postoje uglavnom tri, (uz sefardsku) cetiri knjizevna kruga. Pocetak, a ujedno i vrhunac hrvatske knjizevne tvorbe su djela Matije Divkovica (1563.-1631.). On je bio ne samo suvremenik B. Kasica, nego je za BiH znacio u jezikoslovnom pogledu gotovo isto. Od njega pocinje franjevacka knjizevnost BiH koja zavrsava potkraj 19. st. a najvazniji su joj pisci iza Divkovica F. Lastric, I. F. Jukic te potkraj 19. st. fra Grgo Martic. Divkoviceve propovijedi i druga djela, uporaba narodnog jezika, njegovo obogacivanje, jezicno - pravopisni pokusaji, ukljucivanje dotadanje cjelokupne hrvatske jezicne tradicije u svoje djelo, najava su pretpreporodnih i preporodnih reformi u doba biskupa Vrhovca i Lj. Gaja.
Zacetke povijesnih rasprava na podrucju BiH mozemo nazrijeti kod franjevca Filipa Lastrica (1700.-1783.) koji je 1765. objavio na latinskom Pregled starina bosanske provincije (tj. franjevacke redodrzave Bosne srebrene). Uz Divkovica najkompletniji pisac medju franjevcima bio je Ivan Frano Jukic (1818.-1857.) koji je u samo 39 godina zivota najavio kulturno - politicki preporod Hrvata u BiH i njihovo cvrsce povezivanje s maticom zemljom - Hrvatskom. Pokrenuo je mnogo toga, od skolstva do zemljopisno - povijesnih tekstova, prvi casopis (Bosanski prijatelj - 1850.), prvo kulturno drustvo Kolo bosansko, prvi putopis i dr. Njegov rad nastavio je Grgo Martic (1822.-1905.) koji je po golemom spjevu Osvetnici, pisanom po uzoru na narodnu pjesmu, poput bosanskog Kacica Miosica, bio slavljen od suvremenika kao novovjeki Homer. Ipak, danas se vise drzi do njegovih Zapamcenja, uostalom kao i u Hrvatskoj do putopisa Pogled u Bosnu (1842.) sto ga je napisao Matija Mazuranic.
I BiH je imala svoje latiniste, humaniste, poput Jurja Dragisica (1450.-1520.), franjevca koji je pobjegao iz Bosne poslije pada, a zatim studirao i predavao filozofiju u Italiji, na sveucilistima u Pizi i Firenci. Objavio je brojna filozofska djela na latinskom i bio u svoje doba iznimno cijenjeni znanstvenik.
Islamski bosanski krug knjizevnika i znanstvenika stvarao je na cetiri jezika, obicno na turskom, perzijskom i arapskom a poneki i na domacem, bosanskom jeziku svoga doba. Pisali su kronike, poslanice, biografije i pjesme kao npr. Dervis pasa Mostarac u 17. st. koji je pjevao na sva tri istocnjacka jezika. U 16. i 17. st. u Turskoj su se istaknuli kao povjesnicari Bosnjaci I. Pecevi i K. Husein, a u 19. st. povijest Bosne na turskom napisao je S. S. Hadzihuseinovic Muvekit.
Pravoslavni srpski knjizevni kruga nije sve od 19. st. dao zapazenije autore. Tada si istaknuo kao pisac i sakupljac narodnog blaga J. Pamucina. Kao povjesnicar pisao je mnogo u to doba i Nicifor Ducic, kaludjer, ali od brojnih djela danas imaju neku kulturno - povijesnu vrijednost samo njegovi memoari. Zanimljiv je i kao pisac, politicar, socijalist, buntovnik bio Vaso Pelagic, arhimandrit banjolucki (1838.-1899.). Napisao je brojne radove s raznih podrucja, npr. Istoriju bosansko - hercegovacke bune, antireligiozni spis Umovanje zdravog razuma, Narodni ucitelj, itd.
Potkraj 19. i u pocetku 20. st. knjizevnost u BiH pomalo tematski i kakvocom sustize hrvatske i srpske pisce. U to doba se isticu medju muslimanima koji se smatraju Hrvatima Musa C. Catic, Savfet beg Basagic, medju Srbima Petar Kocic, Aleksa Santic, Svetozar Corovic, a medju Hrvatima nadareni pjesnik Ivo Andric koji se prvi put javlja 1914. u Hrvatskoj mladoj lirici. Uz njega je i iznimno dobar pjesnik bio Antun Branko Simic, Hrvat iz Hercegovine koji umire mlad (1925.). Veliki pjesnicki opus duhovnih pjesama stvorio je Nikola Sop, takodjer Hrvat iz Bosne, kao i pripovjedac Novak Simic, a od islamskih Hrvata Hasan Kikic i Mak Dizdar, te sredinom stoljeca Skender Kulenovic, pa u novije vrijeme Mesa Selimovic (Dervis i smrt), Dervis Susic, a medju srpskim piscima iza II. svjetskog rata najcitaniji je bio Branko Copic. Svi su oni, na neki nacin, stvarali su sjeni gotovo drzavnog knjizevnika druge Jugoslavije, bosanskog Hrvata po rodjenju i odgoju a posebice po zivotnom, utilitaristickom uvjerenju srpskog knjizevnika - nobelovca Ive Andrica.

6. Narodna kultura
Narodi koji zive na podrucju danasnje Bosne i Hercegovine, imaju bogatu narodnu ili pucku kulturu, tradiciju i predaju. To se poglavito odnosi na narodnu, usmenu knjizevnost, glazbu, ples, likovno stvaralastvo, nosnje, narodni zivot, pravne norme, sportske igre i drugo.
Veliko bogatstvo, skupljano stoljecima, sacuvalo se i u novije vrijeme zapisano i objavljeno pa je podloga za proucavanje jezikoslovcima, knjizevnim povjesnicarima, etnolozima i drugim znanstvenicima. Temeljna podjela te narodne knjizevnosti je na proznu, pripovjedacku te na poeziju - epsku i lirsku, a svaka od njih na mnogo podskupina prema nacinu obrade, tematici i sl. Ta knjizevnost koja je nastajala u narodu, a prenosila se usmenom predajom, starija je od pojave tiska, ali je i prije zapisivana u pojedinim kronikama, legendama i crkvenim stivima.
Tijekom 18. st. zbila su se dva dogadjaja koji su pronijeli slavu hrvatske, a moze se reci i juznoslavenske narodne pjesme diljem Europe. Prvo je otkrice najljepse balade s ovih prostora Asanaginice, a drugo pojava pisca Andrije Kacica Miosica i njegova spjeva na narodni nacin Razgovora ugodnog naroda slovinskoga. Naime, talijanski redovnik Alberto Fortis je u svojih 12 posjeta Hrvatskoj i druzenju s nasim fratrima objavio 1774. djelo Putovanje po Dalmaciji, opisao zivot pucana Dalmatinske zagore, tzv. Morlaka, objavio u prijevodu lirsku pjesmu - baladu Asanaginicu i potaknuo zanimanje europskih znanstvenika za nase ljude i obicaje. Odgovorio mu je svojom knjigom Sinjanin Ivan Lovric o istoj temi, a obje su te publikacije izazvale zanimanje diljem Europe. To poglavlje sa spomenutom baladom prevedeno je na mnoge europske jezike. Preveo ju je na njemacki Johann W. von Goethe, a objavio J. G. Herder, pa zatim najpoznatiji europski pjesnici, ukljucivsi i A. Puskina. Iako ta pjesma potjece iz ikavskog Splitskog rukopisa, nastala je u Dalmaciji, a obradjuje zivot islamskog svijeta u kraju oko Imotskog, (u doba kad je bio u vlasti Osmanlija), tu je pjesmu dva puta redigirao Vuk Karadzic i plasirao je, toboze, kao srpsku narodnu pjesmu. Slicno su prosle i pjesme o Jaksicima koje je prvi put objavio M. A. Reljkovic, a ?preuzeo? kao srpsku, opet Karadzic.
Medju epskim pjesmama najpoznatije su one o dvostoljetnim ratovima protiv Turaka - Osmanlija, odnosno njihovi napadi i obrana, a to su tzv. junacke pjesme. Postoji nekoliko skupova tih pjesama, a to su hajducke, uskocke, kosovske i dr. Junaci tih epskih pjesama su Ivo Karlovic, Ivan Senjanin, banovi Derencin i Zrinjanin, Mijat Tomic, Starina Novak, Jankovici, Mujo Hrnjica, Mustaj - beg Licki, Tale Licanin, Marko Kraljevic, Janko Sibinjanin i drugi. Godine 1756. objavio je franjevac Andrija Kacic Miosic svoj Razgovor ugodni naroda slovinskoga. Europski ugled postigla je ta zbirka cinjenicom sto je tri pjesme iz nje preveo na talijanski spomenuti Fortis, a otud Nijemci pa su objavljene u Herderovoj zbirci Narodnih pjesama (na njemackom).
U BiH pjevale su se ili prenosile pjesme s hrvatskog podrucja, ali su postojali i skupovi junackih pjesama o krajiskim junacima koji se bore protiv hajduka, uskoka. Nastajale su i lirske pjesme koje su se obicno pjevale uz tamosnju tamburu - sargiju. Pjevale su se i elegicne ljubavne pjesme istocnjackog ugodjaja - sevdalinke koje su se odrzale do danas. Od 16. st. postoji u BiH nearapska knjizevnost pisana arapskim jezikom. To je tzv. alhamijado knjizevnost. Prvi poznatiji tekst te knjizevnosti je Hrvatska pjesma potkraj 16. st. Najpoznatiji tekst te knjizevne vrste je Duvanjski arzuhal (predstavka, prosvjedna pjesma). Uzduz dinarskog gorja, u kraju gdje je danas granica Hrvatske i BiH, pjevala se i danas se pjeva uz narodni instrument - gusle aktualna povijesna ili politicka pjesma narodnih pjevaca guslara. Karakteristicni su i duhoviti narodni dvostihovi zvani gange i njoj slicne rere. Uzevsi u cjelini, narodno umjetnicko stvaralastvo, poglavito pucka pjesma, svirka i ples uz nju, razvijeni su u Hrvatskoj i djelimice u BiH kao malo gdje u europskih naroda.
Na podrucju BiH postoji tradicija narodne glazbe. To je posljedica preplitanja razlicitih utjecaja i kultura slavenskog, mediteranskog, balkanskog, orijentalnog i srednjoeuropskog kulturnog kruga. Isto takav utjecaj postoji i na podrucju folklora, glazbala, narodnih plesova, narodnih nosnji, obicaja, tradicija. U narodnoj glazbi postoje osjetne razlike medju pojedinim regijama u Hrvatskoj kao i u BiH, ali isto tako i u pojedinim manjim podrucjima.
Isto tako postoji raznovrsnost u nosnji, u njenim bojama i materijalu iz kojih je izradjena. U pravilu postoje velike razlike izmedju ravnicarskih dijelova gdje se nosnja izradjivala od lana i konoplje u odnosu na dinarsku i bosansku koja se tkala od vune, a ova opet od muslimanske koja je pretezito od navedenih materijala, ali i od svile. Sjeverni su krajevi u tonalitetu svjetliji, bogatiji bojom, poglavito crvenom, a juzni su uglavnom crno - bijeli, kod islamskog pucanstva zeleni i plavi.
Narodna likovna umjetnost zrcali se ponajvise u izradi narodnih nosnji, drvorezbarstvu, loncarstvu, kovackoj vjestini (kujundzije), kozarstvu, izradi nakita, ukrasa, gradnji kuca, staja; izradi alata, oruzja i slicno. Zbog spomenutih raznolikih utjecaja i tu postoji bogatstvo boja, oblika, materijala. Europski su poznate filigranska, zlatarska ili kujundzijska umjetnost u BiH. Slicne, uspjehe postize i naivna skulptura, u Hercegovini je umjetnicki i zivotno ponajbolje figure radila Sofija Naletilic Penavusa.
I na podrucju narodnog sporta postoji izvanredno bogatstvo i tradicija. Najstarije je bacanje kamena s ramena, narodno hrvanje, razne pastirske igre na travi, utrke na konjima, borbe bikova, natjecanje kosaca, pa razne igre na konjima, gadjanje kopljima, igre macevima i slicno.

7. Glazbena umjetnost
Narodna glazba je po postanku vrlo stara. Prenosila se usmeno, pjevanjem, a pocetci umjetnicke glazbe gube se u tami srednjeg vijeka. Prvi napjevi za crkvene potrebe zabiljezeni su u Hrvatskoj u 10. st., a na podrucju danasnje BiH znatno kasnije. Jedna od posebnosti glazbenog zivota na ovom prostoru je glagoljasko pjevanje - pojanje.
Zbog gospodarskih teskoca, politicke i kulturne izoliranosti od zapadne Europe razvoj glazbe u BiH tekao je vrlo usporeno i s velikim vremenskim zaostatcima. To se, uostalom, odnosi i na sve druge grane umjetnosti, znanosti i kulture uopce. Do osmanlijske agresije i osvajanja Bosne, pa zatim i Hercegovine, bosanska srednjovjekovna drzava imala je stalne dodire sa srednjom Europom i Italijom, poglavito preko Dubrovnika. U to doba u crkvama samostanima i na dvorovima velikasa, banova i kraljeva postoje zacetci glazbene umjetnosti. Prvi izvori o bosanskim umjetnicima, sviracima i plesacima nadjeni su u Dubrovackom arhivu iz pocetka 15. st. Herceg Stjepan Vukcic Kosaca imao je na svom dvoru 1442. citav orkestar frulasa, a u njegovoj oporuci stoji da je imao i orgulje, vjerojatno prve na podrucju BiH. O crkvenoj glazbi, poglavito onoj Crkve bosanske nemamo podataka.
Za cetiri stoljeca osmanlijske vlasti nemamo takodjer izvora koji bi govorili o glazbenim djelatnostima, osim onih u narodu i medju franjevcima. Spominje se samo da je Franjo Bosanac, prebjeg iz Bosne, djelovao u Italiji u prvoj polovici 16. st. Ostavio je iza sebe vise djela skladanih za lutnju i tako usao u povijest europske glazbe. Medjutim, bosanskohercegovacki franjevci, skolovani uglavnom u Italiji, njegovali su u svojim samostanima u Kraljevoj Sutjesci, Kresevu, Fojnici i Sarajevu i crkvenu glazbu. Spominju se u 17. st. Mato Banjalucanin i u 18. Vice Vicic koji su i skladali crkvenu glazbu i mise.
Kad je po zaposjednucu BiH 1878. opet uspostavljena sveza s Europom, naravno preko Hrvatske, odnosno Austro-Ugarske, pocinje postupno opet glazbena djelatnost koju vode uglavnom doseljeni Cesi, Hrvati i vojnicki glazbenici. Zapisano je kako su 1881. u Banja Luci i Sarajevu odrzani i prvi koncerti, a 1886. je u Sarajevu utemeljen njemacki pjevacki zbor. Nositelj glazbenog zivota u BiH u prvoj polovici 20. st. bio je Ceh Franjo Matejovsky. On osniva i prvu glazbenu skolu u Sarajevu 1908., a vodio je zborove i skladao pod utjecajem bosanske narodne glazbe.
Veci napredak zabiljezila je glazbena umjetnost u Sarajevu poslije 1918. kad je osnovana Oblasna glazbena skola i Sarajevska filharmonija 1923. i poceo sustavniji rad sarajevskog kazalista koje je preimenovano u ?pozoriste?. Od 1928. ono izvodi i operni program. U Banja Luci, koja je postala srediste Vrbaske banovine, glazbeni zivot jaca od 1930. kad je osnovano takodjer kazaliste. Javljaju se i prvi skladatelji. Uz vec spomenutog Matejovskog djeluju i B. Jungic, A. Pardes, J. Majer, I. Demeter. Jungic i Majer skladali su i prve operete u BiH.
Glazbeni zivot u BiH postaje bogatiji osnivanjem stalnog opernog sastava u Sarajevu 1946., Glazbene akademije 1955., i Simfonijskog orkestra RTV Sarajeva 1962. I dok su pri osnivanju tih glazbenih institucija uposleni umjetnici uglavnom izvan BiH, uskoro su iskolovani i domaci kadrovi koji preuzimaju zborove, orkestre, glazbene skole, a pocinju objavljivati svoje radove i skladatelji, poglavito oni koji svoje radove zasnivaju na narodnoj tradiciji varoske pjesme, sevdalinke i slicno. To su V. Milosevic, C. Rihtman, M. Spiler, M. Prebanda, M. Stahuljak, A. Smailovic, a za II. svjetskog rata isticao se Oskar Danon.
Iz tog spoja tradicije i modernog razvila se u BiH poglavito zabavna glazba koju izvode popularni vokalno - instrumentalni sastavi poput Indeksa, Bijelog dugmeta, Ambasadora i dr.

8. Obavjestajna sredstva (novine, radio, televizija) - filmska umjetnost
Prvi list, zapravo casopis, pokrenuo je u Bosni spomenuti franjevac Ivan F. Jukic 1850., a tiskao ga je u Hrvatskoj. Nazvao ga je Bosanski prijatelj. Casopis saderzavajuci potrebite, koristne i zabavne stvari, a gotova ga je u cijelosti sam popunjavao.
Kad je turska vlada omogucila otvaranje prve tiskare u Sarajevu (1866.) pokrenute su novine Bosna. Zvanicne novine vilajeta bosanskog. Od zaposjednuca BiH poslije Berlinskog kongresa 1878. pokrenula je Austro-Ugarska nekoliko novina na njemackom i jedne na madjarskom jeziku. Hercegovacki franjevci izdaju 1884. prvo glasilo tamosnjih Hrvata, a nazvali su ga Glas Hercegovca u Mostaru. Muslimani BiH poceli su 1891. izdavati svoj list Bosnjak ciji je moto bio kako tamo zive Bosnjaci, a ne Srbi i Hrvati, da postoji bosnjacka nacija i njen jezik. Toj ideji suprotstavljao se list Bosanska vila. Bosanski Srbi izdavali su od 1881. nekoliko listova (Trebevic, Prosvjeta, Napredak), a tek od 1897. pokrenuli su u Mostaru Srpski vjesnik, pa u Sarajevu 1905. Srpsku rijec. Ti listovi su cesto bili od austrougarskih vlasti plijenjeni jer su uglavnom pisali o BiH kao o srpskim zemljama.
Potkraj 19. st. u BiH su pocela izlaziti dva casopisa koji su stekli ugled i zvan tih pokrajina. To su Glasnik cuvenog Zemaljskog muzeja u Sarajevu od 1889. i njegovi izvjestaji na njemackom jeziku. Godine 1895. pokrenuta je Nada, knjizevni casopis koji je uredjivao i Slivije Strahimir Kranjcevic, glasoviti hrvatski pjesnik. U tehnickom i sadrzajnom pogledu bio je to u to doba ponajbolji casopis na podrucju Hrvatske, BiH, a vjerojatno i sire.
Prve radio postaje izvan Zagreba utemeljene su za NDH (1942. u Sarajevu i Dubrovniku, pojacan odasiljac u Banja Luci, u Osijeku 1943.).
Ako se zanemari ono sto je napravljeno za NDH, onda je Radio Sarajevo pocelo emitirati u travnju 1945., ali tek 1954., odnosno 1955., priprema samostalne informativne emisije (Dnevnik), odnosno glavne vijesti u 22 sata kad pritisak iz Beograda nesto popusta. Televizija Sarajevo pocela je s radom tek u lipnju 1961. kao peti TV centar u tadanjoj Jugoslaviji, kad, je samo 5% njenog pucanstva moglo pratiti te emisije. Tek 1967. mogao je taj TV centar uvesti emisiju ?7 dana? i poceti pratiti zbivanja u svojoj republici, a u doba popustanja liberalizacije oko ?hrvatskog proljeca? 1971. uvodi i vlastiti Dnevnik. Danas je citavi informativni prostor BiH razbijen na nacionalne novine, radio, TV, te na stranacka glasila. Od bivsih novina izlaze rijetke, npr. bivse sluzbeno Oslobodjenje, postoji posebna radio - televizijska sluzba bosanskohercegovackih Srba, kao i Bosnjaka - Muslimana koji su bivse informativne sluzbe BiH pretvorile u svoje, a tamosnji Hrvati su se morali osloniti na Zagreb i Hrvatsku, uz novootvoreni TV centar u Sirokom Brijegu.
Prvi cjelovecernji film u BiH snimljen je 1951., a zvao se Major Bauk, po scenariju B. Copica i reziji N. Popovica. Otada je tu snimljeno vise desetaka filmova od kojih su neki dobili i svjetska priznanja, (Kusturicin ?Sjecas li se Doly Bell??).

9. Uglednici i znanstvenici novijeg doba
Ako bismo u povijesti BiH 19. st. birali najuglednije i najglasovitije licnosti, onda bismo medju muslimanima izdvojili Husein bega Gradascevica i Omer pasu Latasa, medju Hrvatima franjevce Ivana Franu Jukica i Grgu Martica, a medju Srbima Vasu Pelagica. Buduci smo o posljednjoj trojici vec pisali prije, sada cemo nesto dodati o prvoj dvojici. Husein beg Gradascevic (1802.-1833.) bio je jedan od pokretaca borbe za autonomiju Bosne u okviru Osmanlijskog Carstva. Bio je vodja ustanka koji se suprotstavio sredisnjoj vlasti u Carigradu, na Kosovu polju su njegovi Bosnjaci porazili vojsku velikog vezira, ali su secesijom Hercegovaca oslabili, uskoro bili porazeni, a Husein koga je narod slikovito nazvao Zmajem od Bosne, uskoro je umro u zatocenistvu u Maloj Aziji. Time je za duze vrijeme pokopana i njegova ideja o autonomnoj Bosni. Onaj koji je u krvi ugusio taj pokusaj bio je Omer pasa Latas (1806.-1871.), pravoslavni Vlah, odnosno Srbin iz Hrvatsko - slavonske vojne krajine, koji je 1827. prebjegao u Bosnu, poturcio se i uzeo ime Omer. Bio je krajiski narednik a u Osmanlijskom Carstvu dosao je do casti musira - marsala i bio jedan od ponajboljih njihovih generala. U Bosni je 1850. brutalno, u krvi, ugusio protureformni pokret i poput onog pokolja kod Dobora 1408., pobio cvijet muslimanskog plemstva.
Dvojica Hrvata rodjenih u BiH dobila su dosada i Nobelove nagrade. To je knjizevnik Ivo Andric, rodjen u hrvatskoj obitelji u Travniku u Bosni 1892., a zivio je posljednjih desetljeca u Srbiji. U svojim ponajboljim djelima (Na Drini cuprija, Travnicka hronika) dao je uvjerljivu, umjetnicku kroniku osmanlijske Bosne i Hercegovine. Ovjencan je Nobelovom nagradom 1961. kao prvi pisac iz tadanje (druge) Jugoslavije. Drugi nobelovac Vladimir Prelog, rodjen je u Sarajevu 1906., takodjer u hrvatskoj obitelji, skolovao se u Zagrebu i Pragu, a od 1942. naslijedio je Ruzicku u Zürichu gdje je takodjer dobio Nobelovu nagradu za kemiju 1975. godine.

10. Iseljenistvo ili dijaspora
Na grckom rijec dijaspora znaci rasipanje, rasprsivanje i to nekog pucanstva, zajednice ili naroda. I kao sto su se Grci kao pomorski narod rasuli u starom vijeku po citavom Sredozemlju, Zidovi po svijetu, tako su se i Hrvati poceli u 15. st. seliti, zapravo bjezati u okolne zemlje, pred osmanlijskom agresijom, a zatim u novije vrijeme seliti po Europi, po Americi i napokon u Australiju i Novi Zeland.
Razlozi toj selidbi bili su raznoliki, a uglavnom su se svodili na gospodarske i drustveno - politicke. Opcenito se smatra da su Hrvati iza Zidova, mozda Iraca, Armenaca, Kurda i jos nekih naroda s ponajvecim iseljavanjem ili dijasporom. Zajednicka je znacajka da svi navedeni narodi nisu imali bas sretnu povijest, tezak geopoliticki polozaj, i, sto je, vjerojatno, najvaznije, nisu imali svoje neovisne drzave. Nisu bili svoji na svome!
To nestajanje hrvatskog naroda odvijalo se na cetiri nacina. Prvi i najveci gubitak je bilo bjezanje pred osmanlijskom ratnom opasnoscu na sve strane, a poglavito prema zapadu i sjeveru. Hrvatska je u doba kad je svedena na ?ostatke ostataka? izgubila vise od 4 petine svoga nacionalnog tla, i, vjerojatno, dvije trecine svoga pucanstva. Ostatci ostataka te nacionalne, hrvatske jezgre su danasnji Hrvati u Austriji, Madjarskoj, Slovackoj, Ceskoj, Rumunjskoj, Italiji, ali i Sloveniji kamo su mnogi pobjegli ali su posve asimilirani. Drugi dio je izginuo u stalnim ratovima i njihovim posljedicama, treci je odveden na istok kao osmanlijski ratni plijen. Muskarci su otimani za vojnike (janjicari), prodavani za robove i sluge, a zene za hareme monogamnih osvajaca. Cetvrti dio se izgubio prevjeravanjem, tj. nasilnim poturcivanjem, povlasivanjem, a to znaci asimilacijom. Naime, vjerska asimilacija je znacila na ovim prostorima uskoro i narodnu, nacionalnu. Na njih nas podsjecaju brojni npr. Marici, Marjanovici, Ivici, Antici, Franici, Filipovici i drugi koji nose cista hrvatska i katolicka prezimena, a danas su Srbi, Crnogorci ili Bosnjaci - Muslimani. Medjutim, bilo je i pridobijanja katolika povlasticama, dobivanjem zemlje, posla, ali i mjesnim prilikama, npr. pomanjkanje katolickih svecenika i slicno.
Kad se 1699. polovica Hrvatske oslobodila (Karlovacki mir) od osmanlijskog jarma, zemlja je bila gotovo pusta, poput Njemacke poslije 30-godisnjeg rata, odnosno dio Hrvatske poslije ?Oluje?. Pocelo je naseljavanje sa svih strana, npr. Bunjevaca i Sokaca iz Bosne, iz prenaseljene Hrvatske, ali i iz citave Habsburske Monarhije.
Od 60-tih godina 20. stoljeca se Jugoslavija, toboze, otvara, ali samo za nesrpske narode, poglavito za Hrvate, Bosnjake, Muslimane i Albance. Tada oni sve brojnije odlaze u Njemacku, Austriju, Svedsku i drugamo. Bili su to, makar se tako govorilo, privremeni odlasci, a njihovi akteri nazvani su ?gasterbajterima?. Medjutim, vecina njih ili njihova drugog i treceg narastaja nikad se nije vratila. Novi valovi politickih emigranata iz Hrvatske i BiH nastupili su 1971. i 1972. poslije sloma ?hrvatskog proljeca? kad su mnogima prijetili zatvori i likvidacija.
U BiH se moze iseljavanje pratiti tek od uspostavljanja austrougarskog protektorata 1878. Tada pocinje sve brojnije iseljavanje muslimanskog pucanstva prema islamskom Sandzaku, Kosovu i dalje prema Turskoj. Muslimansko stanovnistvo BiH, poglavito ono bogatije, seli i poslije aneksije 1908. kao i nakon nestanka Austro - Ugarske 1918. Muslimane, poglavito njihov begovat, pogadjala je srpska agrarna reforma u Kraljevini SHS kad su mnogi ostali bez zemlje. Opcenito se smatra da u Turskoj danas zivi i do milijun iseljenika iz BiH i njihovih potomaka, poglavito u Istambulu, Ankari, Izmiru, itd.
Srbi iz BiH selili su od 1878. u Srbiju, ali u znatno manjem broju. U vrijeme obiju Jugoslavija Srbi useljavaju u BiH, a iseljavali su samo tri puta masovnije. Prvi put za vlade NDH (1941.-1945.) u Srbiju, ali su se uglavnom vratili. Drugi put poslije 1945. u masovnoj kolonizaciji Vojvodine, koji B. Copic slikovito, ali ne bez zaoke, naziva Osmom ofenzivom (poslije sedam partizanskih, uglavnom u BiH). Treci put se to zbilo 1992. i dalje i to iz krajeva koji su ostali u rukama Hrvata ili Bosnjaka - Muslimana.
Iseljavanja iz BiH u trece zemlje pocinje s 20. st., ali je ta gospodarska emigracija bila mnogo manja nego u Hrvatskoj. Selili su ponajvise Hrvati, zatim Srbi, a ponajmanje Bosnjaci - Muslimani. U iseljenistvu u SAD su se Hrvati prikljucivali Hrvatskoj bratskoj zajednici, Srbi svome Srpskom narodnom savezu. Po II. svjetskom ratu iseljavali su ponajvise Hrvati koji su od komunistickih vlasti bili najugrozeniji, uostalom kao i danas kad se za povratak izbjeglih Srba u Hrvatsku i BiH zalaze Rusija, za Bosnjake - Muslimane islamske zemlje i pod njihovim pritiskom SAD, a za Hrvate uglavnom nitko. Hrvati su i u drugoj Jugoslaviji, kao i poslije srpske agresije 1992., nalazili udomljenje u svojoj drugoj drzavi - Hrvatskoj. Tako je i sada.
Treba dodati da su u agresiji na BiH najvece zrtve i najvise prognanika imali Hrvati.

11. Prirodne ljepote, nacionalni parkovi - rezervati prirode
Na podrucju BiH nalaze se tri nacionalna parka. To su planina Trebevic ponad Sarajeva s vidikovcem, prasuma Perucica, uz rjecicu Sutjesku, pritoku Drine i gora Kozara izmedju rijeka Sane i Save, nedaleko Prijedora. Sve su to, dakle, planine, od kojih su dvije posljednje poznate po bitkama u II. svjetskom ratu. Buduci BiH imaju samo uski pristup Jadranskom moru u duzini 9 km oko gradica Neuma one nisu pomorska nego izrazita kontinentalna, planinska zemlja cije ljepote cine planine, visoravni, rijeke, potoci, jezera. Svojom ljepotom isticu se Jahorina, Bjelasnica i Igman gdje se nalaze i prekrasni skijaski tereni. Od ostalih planina cuvene su i opjevane Zelen - gora, Romanija, Maglic, Vlasic, Ozren, Vran, Grmec, Velez i dr. Te su gore sacuvale guste bukove, borove sume, nepregledne pasnjake sa stocarskim kolibama (katunima). Neke od njih, npr. Jahorina i Igman uredjene su prema najmodernijim zahtjevima za cuvenu Zimsku olimpijadu u Sarajevu 1984. godine, ali su, nazalost, mnogi objekti unisteni u ratu od 1992. do 1995., a nesto je propalo zbog neodrzavanja.
Drugo gorsko bogatstvo su gorske rijeke i potoci, planinska jezera, usjeci - kanjoni, slapovi. Poznati su slapovi na rijekama Plivi (Jajce), na Trebizatu (Kravice) te nekoliko na Uni. Medju rijekama u BiH isticu se svojom ljepotom i nedirnutom divljinom prirode osim spomenutih jos i Vrbas, Bosna, Sana, Neretva, Bregava, Trebisnjica, Tara, Pliva, Drina, Rama i mnoge druge. Medju jezerima ima vise prirodnih i umjetnih, a poznata su Plivsko, Jablanicko, Boracko, Bilecko, Blidinje, Busko blato i dr. Rijeke su i u BiH kao i u Hrvatskoj pogodne za splavarenje, veslanje. To su poglavito Drina i njeni pritoci, Una i pritoci, Vrbas, Pliva i dr. Na gorskim potocima cesta su ribogojilista, napose pastrve. Sacuvale su se i neke rijetke vrste biljaka i zivotinja kao sto su medvjedi, vukovi, risovi, te razne vrste ptica - grabljivica kao sto su orlovi, sokolovi, sove.

12.Turizam
Buduci BiH ima samo uski pojas morske obale oko Neuma, u njoj se razvijao pretezito kontinentalni turizam, posebice u planinama kao sto su Jahorina gdje se nalaze prekrasni skijaski tereni. Vrhunac turizma, modernizacija i ulaganja u nove kapacitete zbio se u olimpijskoj 1984. godini kad je uredjena citava okolica Sarajeva, posebice planine Jahorina, Trebevic i Igman gdje su izgradjeni hoteli za smjestaj olimpijaca i gostiju. Medjutim, zavrsetkom Olimpijade sve je pomalo zamrlo jer priljev gostiju nije bio takav da bi se moglo zaraditi i odrzavati brojne objekte. Oni su u potpunosti devastirani tijekom rata 1992.-1995., kada su ih koristile sve vojske koje su tuda prolazile za smjestaj. Osim spomenutih poznatija turisticka odredista u BiH bili su do 1990. spomenuti nacionalni parkovi na Kozari, Sutjesci, te Jajce s obliznjim Plivskim jezerima, te nesto manje Drvar. Ipak, glavno turisticko odrediste u BiH bili su Sarajevo i Mostar zbog svojih kulturno - povijesnih vrijednosti, poglavito trgovackih sredista kao sto su bas - carsije s malim radionicama i prodavaonicama zlatarske i kujunzijske robe, te kulturno - povijesni spomenici i muzeji. Glavno srediste ljecilisnog turizma u BiH bila je Ilidza pored Sarajeva sa svojim termalnim vodama, te slikoviti izvor rijeke Bosne. Na moru se razvio gradic Neum kao srediste tzv. bosanskohercegovacke rivijere. Tu se, kao i u Sarajevu, Ilidzi, Jajcu, Banja Luci poceo razvijati i kongresni turizam.
Nazalost, velikosrpska agresija 1991. i 1992. te okupacija jedna trecine Hrvatske i vise od pola BiH, sustavno rusenje i devastiranje najpoznatijih crkvenih objekata Katolicke crkve, te ponajljepsih primjeraka dzamija gradjenih u orijentalnom stilu, kao i razaranje divot - gradjevina koje je Austrija gradila u nazovi - maurskom stilu (gradska vijecnica u Sarajevu i dr.) oslabile su turisticku ponudu BiH.


	- Privatni Oglasi i Reklamiranje -

	Zelite podijeliti lijepe trenutke iz vaseg zivota s rodbinom, prijateljima, zajednicom, cijelom zupom? Radjanje djeteta,vjencanje,godisnjice, rodjendane? Zelite uputiti zelju specijalnoj osobi u vasem zivotu? Reklamirati vas biznis i ostalo? Iskoristite prednosti koje vam nudi internet i oglasavajte na njemu! Besplatne male oglase i reklame posaljite na nas E-mail: catici@catici.com E-Mail