
	- Izbornik -

	• Mladi • Domovina • Povijest • Statistika • Ž.K. Sutjeska • Links • Kontakt • Arhiva Vijesti


	Veliki Pečat Bosanskog Kralja Tvrtko I (1353-1391)

- Domovina -

VII. BIH POSTAJE SAMOSTALNOM DRZAVOM - DAYTONSKI SPORAZUM (1990., 1992.-1998.)

1. Slom komunizma - visestranacki sustav (1989.-1990.)
Rusenje Berlinskog zida, ujedinjenje Njemacke (1989.), slom komunistickog sustava i kriza visenacionalnih drzava kakve su bile SSSR, Cehoslovacka i Jugoslavija omogucile su pojavu visestranackog, demokratskog sustava i u BiH kao i u drugim jugoslavenskim republikama (osim Srbije i Crne Gore). Tada se pokazalo da je rjesenje nacionalnog pitanja i federalizam u drugoj Jugoslaviji bilo samo fraza, paravan za totalitaristicki sustav koji je provodila KPJ s Titom na celu. Doista, u usporedbi s prilikama u SSSR-u, toboznji jugoslavenski medjusustav, tj. treci put izmedju socijalizma i komunizma, te toboznja nesvrstanost i politika ?bratstva i jedinstva? bili su nesto blazi oblik totalitarizma koji je ipak omogucavao razvoj gospodarstva, ali on nije bio nista blazi prema demokratskim teznjama i pravom rjesavanju nacionalnog pitanja, poglavito kod nesrpskih naroda, a medju njima su bas Hrvati i Muslimani bili najbrojniji.
BiH je u drugoj Jugoslaviji uzimana kao primjer suzivota, etnickog inzenjeringa prema jugoslavenstvu kao naciji ili nadnaciji, pa je zato i nazivana, gotovo s ponosom, ?Jugoslavija u malom?. Medjutim, kad se pocela raspadati ?Jugoslavija u velikom?, nije se mogla dugo odrzati ni ?Jugoslavija u malom?. Vec u ljeto 1990. poceo se raslojavati Savez komunista BiH na stranke po nacionalnom nacelu. Prvo su Muslimani osnovali Stranku demokratske akcije (SDA), zatim Srbi svoju Srpsku demokratsku stranku (SDS), pa napokon i Hrvati Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ). Potkraj 1990. odrzani su prvi demokratski izbori u BiH i biralo se 240 zastupnika, a izabrano za SDA 87, za SDS 71 i za HDZ 45. Broj osvojenih zastupnika odgovarao je otprilike strukturi pucanstva poglavito za Hrvate, manje za Srbe a ponajmanje za Muslimane koji su trebali dobiti preko 100 zastupnika. U Predsjednistvo BiH izabrani su takodjer predstavnici triju najjacih nacionalnih stranaka a za prvog predsjednika izabran je Alija Izetbegovic, predstavnik Muslimana kao najbrojnijeg naroda.

2. Srpska Republika - kolebanje Muslimana (1991.-1992.)
I dok su Muslimani i velika vecina Hrvata suradjivali u nastojanju da odrze BiH kao jedinstvenu drzavu triju naroda, SDS u skladu sa svojom stoljetnom velikosrpskom politikom radi na podjeli te drzave i njenog djelomicnog ili cjelovitog pridruzenja Srbiji, odnosno postojecoj ?trecoj? Jugoslaviji. SDS tada ubrzano ustrojava svoje lokalne organe vlasti, zatim proglasava pet autonomnih oblasti koje cine srpsku autonomnu paradrzavu. Dok se 1991. vodi rat i traje agresija Srbije i Crne Gore na Hrvatsku, dok je izvrsitelj tih osvajackih napadaja Jugoslavenska armija potpomognuta dobrovoljackim jedinicama iz citavog srpsko-crnogorskog nacionalnog korpusa, SDA se ne snalazi, misleci kako ce je obici taj sukob. Tada Alija Izetbegovic izjavljuje kako to nije ?njihov rat?. Muslimani naivno vjeruju da ce ih zastititi Jugoslavenska armija, pa se ne spremaju za obranu i ne pozivaju svoje casnike i vojnike da napuste tu vec sasvim srbiziranu armiju.
Kad je Jugoslavenska armija napustila Sloveniju u tzv. ?vikend ratu?, kad je zaustavljena i porazena u Hrvatskoj ujesen 1991., povukla se otud sva u BiH, u svoja vec prije pripremljena uporista. Tako je BiH postala golemi logor prepun ljudstva i vojne tehnike. Pod njihovom zastitom Srbi u BiH bojkotiraju Skupstinu (parlament) BiH (9. sijecnja 1992.) pa proglasavaju jednostrano Srpsku Republiku, a od kolovoza 1992. i Republiku Srpsku koja je s jednom cetvrtinom zauzete Republike Hrvatske (nazvana Srpskom krajinom), trebala biti zapadni srpski etnicki bedem. Krajnji velikosrpski cilj je bilo osvajanje citave BiH i Hrvatske do crte Virovitica-Karlovac-Ogulin-Karlobag i sve to je trebalo biti ukljuceno u buducu, Veliku Srbiju u trecoj Jugoslaviji.

3. Priznanje BIH i velikosrpska agresija (1992.)
Buduci je provodjenju velikosrpskih planova najzesci otpor pruzen u Hrvatskoj i od Hrvata, nije slucajno da je Jugoslavenska (tada po sadrzaju vec srpska) armija napala u listopadu 1991. bas najistocnije hrvatsko selo u Hercegovini - Ravno, koje je sruseno a pucanstvo pobijeno ili rastjerano. Predsjednistvo BiH s A. Izetbegovicem na celu nije osudilo taj cin izravne agresije na hrvatski narod u BiH. Nakon odrzanog referenduma (1. ozujka 1992.) u kome se velika vecina muslimanskog i hrvatskog pucanstva izjasnila za BiH kao samostalnu drzavu, clanice Europske zajednice priznale su je (7. travnja 1992.) kao drzavu i primile (22. svibnja) u clanstvo UN. Hrvatska je odmah priznala BiH.
Srpski separatisti i agresori blokirali su vojskom Sarajevo, a uskoro krenuli u otvorenu agresiju s ciljem zauzimanja citave BiH od Drine na istoku do Une na zapadu. Zbog oruzane i brojcane premoci, pasivnosti Muslimana i toleriranja srpske agresije od strane europskih zapadnih velesila i UN-a, Jugoslavenska armija, vec tada u sluzbi velikosrpskih programa, ostvarila je vecinu svojih ciljeva. Zauzeli su velik dio istocne Bosne, istocne Hercegovine, velik dio Bosanske krajine s Banja Lukom, izvrsili su etnicko ciscenje Muslimana i Hrvata, izveli masovne pokolje i otvorili prve koncetracijske logore. Organizirani otpor su im pruzili samo bosanskohercegovacki Hrvati koji su vec imali ratna iskustva i pomoc iz Hrvatske. Okupljeni su bili oko Hrvatskog vijeca obrane (HVO), tj. vojske bosanskohercegovackih Hrvata s kojima se u pocetku borio i odredjen broj Muslimana.

4. Zajednicki otpor Hrvata i Muslimana agresiji (1992.)
Tek ujesen 1992. u obranu svojih sela i gradova ukljucuju se djelatnije i Muslimani, poglavito u sredisnjoj Bosni, u Tuzli i okolici koja je bila prva na udaru nakon osvajanja citavog Podrinja, dijela sjeveroistocne Posavine i povijesnog grada Jajca. Glavni grad Sarajevo, koga su agresori neopravdano proglasili ?srpskim? drzali su Jugoslavenska armija i cetnici u stalnom okruzenju. Tada se vec otvoreno provodi genocid i protjerivanje Muslimana i Hrvata u BiH. Vecina nalazi kao izbjeglice smjestaj u Hrvatskoj (npr. 1993. oko pola milijuna Bosnjaka i Hrvata koji su imali najvece gubitke u BiH). Nicu novi logori i ruse se svi kulturno-povijesni objekti, poglavito katolicke crkve i muslimanske dzamije, pa i one koje su bile kulturno-sakralni objekti najvise kategorije, npr. dzamija Ferhadija u Banjoj Luci. Pocinjeni su stravicni zlocini cetnika nad djecom, zenama, svecenicima, a kao najgnusniji oblik ponizavanja i sirenja strave izvodjena su masovna silovanja zena i nedoraslih djevojcica - Muslimanki i Hrvatica.
Ipak, zajednickim otporom, boljom organizacijom i poglavito uz pomoc koja je stizala iz Hrvatske ili preko Hrvatske, pa i iz islamskih i drugih zemalja, Hrvati i Muslimani-Bosnjaci (koji su osnovali svoju vojsku), zaustavili su velika srpska napredovanja i donekle stabilizirali bojisnicu do konca 1992. godine.

5. Muslimansko-hrvatski sukob u BiH (1993.)
Zajednicka obrana Tuzle, Bihaca i jos nekih mjesta pokazala je da Muslimani-Bosnjaci i Hrvati mogu uspjesno suradjivati, ali samo tamo gdje vecinu nisu imali ekstremisti, poglavito dobrovoljci iz islamskih zemalja (mudzahedini) koji su zastupali islamski fundamentalizam i vjerski rat (dzihad). Kad je u pocetku srpnja 1992. osnovana krovna organizacija Hrvata u BiH nazvana Hrvatskom zajednicom Herceg-Bosne, vodstvo SDA je to tretiralo kao oblik razbijanja sredisnje, centralizirane bosanskohercegovacke drzave i pokusaj odvajanja krajeva naseljenih Hrvatima i njihova sjedinjavanja s Republikom Hrvatskom. Otada Muslimani napustaju hrvatske vojne jedinice, ustrojavaju ciste muslimanske, pa djeluju dvije sasvim odvojene vojske koje se s nepovjerenjem odnose jedna prema drugoj.
Buduci su svojom zakasnjelom i neorganiziranom obranom izgubili istocnu Bosnu, Muslimani-prognanici su naselili pretezito srednju Bosnu s namjerom da Hrvate potisnu otud prema zapadu, tj. prema Hrvatskoj. Tada se pojavila prosudba: ?Ako smo bili slabiji i izgubili od Srba, jaci smo i potisnut cemo Hrvate!? Ili: ?Srbi nam hoce uzeti teritorij, a Hrvati dusu!? (tj. vjeru, naciju). Kad se Hrvati nisu i nakon prijetnji i pritisaka s muslimanske strane htjeli povuci sa svojih polozaja i iz svojih naselja, poceli su manji sukobi i nesporazumi. Hrvati su se povukli iz svih zajednickih organa vlasti BiH, a u proljece 1993. poceli su sukobi izmedju Muslimana i Hrvata i otvoreni rat u srednjoj Bosni, u Mostaru, u porijecju rijeka Neretve i Rame. U iniciranju tih sukoba imale su vaznu ulogu i inozemne tajne i vojnicke sluzbe i sredstva obavjestavanja, poglavito iz Srbije.

6. Smirivanje sukoba Bosnjaka-Muslimana i Hrvata (1994.)
Tek kad se vidjelo da medjusobni sukob dvaju ugrozenih naroda- Muslimana-Bosnjaka i Hrvata - zrtava velikosrpske agresije ide na ruku napadacu, sukobi izmedju njih poceli su jenjavati, a posve su zaustavljeni izvana, poglavito posredovanjem SAD-a i predsjednika Clintona. Najprije je sklopljen ugovor u Washingtonu (18. ozujka 1994.) i ponovo uspostavljena suradnja Muslimana (Bosnjaka) i Hrvata, a zatim utemeljena federacija tih dvaju naroda i predvidjena konfederacija izmedju Republike BiH i Republike Hrvatske. Kao pilot - projekt zblizavanja u gradu Mostaru, sredistu Hercegovine, uvedena je zajednicka uprava Europske unije. Tijekom 1995. jos se vise poboljsalo sporazumijevanje bosanskohercegovackih Hrvata i Muslimana-Bosnjaka, kako vojnicki, tako i politicki. Otada preko Hrvatske ide nesmetana pomoc u BiH, a vec dotada Hrvatska je primila na stotine tisuca njenih izbjeglica, kako Hrvata tako i Muslimana-Bosnjaka. Hrvatska vojska i HVO izveli su brojne akcije na zapadnoj granici s BiH, stalno pomazuci opkoljenom Bihacu da ne padne u srpske ruke.

7. Deblokada opkoljenog Bihaca - oslobadjanje sjeverozapadne Bosne (1995.)
Hrvatska je vojska u ljeto 1995. u izvanredno uspjesno pripremljenim i izvedenim vojnickim akcijama ?Bljesak? i ?Oluja? izasla na sjeverozapadne i zapadne granice Bosne i Hercegovine. U akciji ?Oluja? oslobodjen je mjesecima blokirani Bihac koga su zajednicki branili Hrvati i Bosnjaci-Muslimani. Zatim je Hrvatska vojska dogovorno presla bosansku granicu, oslobodila sjeverozapadnu Bosnu (gradove Drvar, Jajce, Mrkonjic-Grad) i izravno zaprijetila oslobadjanjem Banja Luke. Od te uspjesne hrvatsko-bosanske oslobodilacke akcije pobunjene Srbe spasile su SAD koje zbog ravnoteze snaga nisu zeljele potpuni slom srpsko-crnogorskih agresora.

8. Nedjelotvorna zastita UN
Iako je BiH u proljece 1992. poslije spomenutog referenduma bila priznata kao samostalna i cjelovita drzava i bila primljena za clanicu UN, iako su u nju poslani medjunarodni promatraci, zastitne snage UN-a i humanitarna pomoc, ipak nisu tamosnji Hrvati, Bosnjaci-Muslimani i dr. nesrpsko pucanstvo bili zasticeni. Otud je izbjeglo oko 700 tisuca Muslimana i Hrvata, najvecim dijelom iz podrucja koje su okupirali Srbi (Bosanska krajina, Posavina, Podrinje). Ostale su uz Drinu samo neke muslimanske enklave kojima su UN, toboze, jamcile sigurnost, ali nisu uopce reagirale kad su jedinice Republike Srpske pod zapovjednistvom R. Karadzica i generala Mladica zauzele Zepu i Srebrenicu u istocnoj Bosni i izvrsile strahovite likvidacije vise tisuca ratnih vojnih zarobljenika, ali i civila (12. srpnja). Sacuvala se samo muslimanska enklava oko grada Gorazda na Drini.

9. Daytonski sporazum (1995.)
U studenom 1995. sklopljen je u Daytonu (SAD), sporazum celnika sva tri bosanskohercegovacka naroda, tj. Muslimana-Bosnjaka, Srba i Hrvata koji je iduci mjesec sluzbeno potpisan u Parizu uz nazocnost predstavnika UN-a i zapadnih velesila sa SAD-om na celu. Prema njemu utvrdjeno je da BiH opstaje kao cjelovita drzava koja se dijeli na srpski dio i Federaciju Muslimana-Bosnjaka i Hrvata koje cine jedan entitet, iako su to dva konstitutivna naroda: Muslimani-Bosnjaci i Hrvati. Tom prigodom je ucinjen veliki ustupak Srbima kao agresorima i dopusteno im je zadrzati cak 49 posto teritorija iako ih je 1991. u BiH zivjelo samo nesto preko 33 posto. Pitanje grada Brckog na Savi i koridora, koji spaja istocne sa zapadnim dijelovima Republike Srpske, ostavljeno je za kasnije i to do danas (konac 1998.) nije rijeseno. Pitanje pet najvecih gradova rijeseno je tako da glavni grad Sarajevo drze Muslimani-Bosnjaci (djelomice Srbi), Tuzlu i Zenicu Bosnjaci, Banja Luku Srbi, a Mostar dijele Bosnjaci i Hrvati. Ako se tome doda da drugih pet gradova po velicini drze Bosnjaci (Bihac, Bugojno, Travnik) te Doboj i Brcko Srbi, onda se moze zakljuciti da bosanskohercegovacki Hrvati, iako imaju gotovo petinu pucanstva, nemaju svoju upravu ni u jednom od 10 najvecih gradova.
U BiH su tada usle zastitne snage zvane SFOR u kojima je najvise Amerikanaca. Provodjenje dogovora u Daytonu preuzeo je Svedjanin Carl Bildt, a sve tri strane unutar BiH obvezale su se provesti u djelo sve dogovoreno, poglavito sacuvati mir, omoguciti povratak prognanika i izbjeglica i uspostaviti zivot u multietnicnosti, multikonfesionalnosti i multikulturalnosti prema zapadnim uzorima. Medjutim, iako je otada proslo tri godine, otpori takvom rjesenju su sve cesci i brojniji, a pruzaju ih sve tri strane. U tome prednjace Srbi koje ne odustaju od prikljucenja dijela BiH Srbiji (Jugoslaviji). Bosnjaci-Muslimani, pak, zele jedinstvenu BiH u kome bi oni bili vladajuci narod, a dva druga naroda samo manjine, dok Hrvati nastoje, a na to imaju povijesno pravo, sacuvati status ustavnog (konstitutivnog) naroda u toj tronacionalnoj drzavi.

10. Etnicki zemljovid BiH - ?tigrova koza?
U Europi ne postoji toliko naroda, vjerskih zajednica, jezika i kultura na tako malom prostoru kao u BiH. To je posljedica prodora Osmanlija u Europu i islamizacije koja je najvise uspjeha imala na podrucju tih pokrajina, te danasnje Albanije, Kosova i Sandzaka. I dok je na podrucju Srbije, Bugarske, Grcke (i u 17. st. u Madjarskoj i dijelu Hrvatske) izvrsena krscanska rekonkvista i potisnuti Osmanlije-muslimani, odnosno rijeseno istocno pitanje, to se u BiH, u Sandzaku na Kosovu i u Albaniji nije zbilo.
Zbog toga postoje danas u Europi samo dvije drzave: Albanija i BiH, odnosno jedna pokrajina Kosovo, koje imaju muslimansku vecinu pucanstva. Medjutim, dok Albanci islamske vjeroispovijedi zive uglavnom u kompaktnim skupinama, Muslimani-Bosnjaci su razasuti po citavoj BiH i najgusce su naseljeni bas u pogranicnim krajevima, na zapadu prema Hrvatskoj (Bosanska krajina) i na istoku prema Srbiji (do 1992. dok ih nisu Srbi protjerali ili pobili). Isto tako su Srbi pretezito zivjeli na zapadu, Hrvati na jugozapadu, sredisnjoj i sjeveroistocnoj Bosni, a u gradovima pomijesano. Stoga mozemo slikovito govoriti o BiH kao ?tigrovoj kozi? koju pokazuje etnicki (i vjerski) zemljovid te zemlje.

11. O mogucnostima cjelovite, multietnicke BiH?
Na europskom Zapadu i u SAD obicno se smatra kako je BiH zivjela stoljecima u idealnoj multietnickoj, multireligijskoj i multikulturalnoj zajednici. Medjutim, proslost te zemlje koja je tek 1992. prvi put u novijoj povijesti postala nominalno samostanom drzavom govori suprotno, a to pokazuje i ovaj kratki pregled. Naime, u doba Osmanlija postojala je jaka sredisnja vlast u kojoj su samo muslimani bili u polozaju slobodnog puka, a druge dvije vjere, poglavito katolicka zajednica, bile su u polozaju raje, tj. bespravnog zivlja. Od 1878. do 1918. kad je BiH bila pod protektoratom ili u sastavu Austro-Ugarske koja se oslanjala na katolicko i djelomice muslimansko pucanstvo, Srbi su bili nezadovoljni i trazili da se BiH sjedini sa Srbijom. Red izmedju stanovnistva triju vjera drzala je takodjer jaka austro-ugarska centralna vlast.
U vrijeme prve jugoslavenske drzave (1918.-1941.) povlasteno je bilo srpsko (i crnogorsko) ziteljstvo, dakle ono pravoslavne vjere. U doba II. svjetskog rata, za postojanja Nezavisne Drzave Hrvatske (1914.-1945.) favorizirano je pucanstvo katolicke i islamske vjeroispovijedi koje se tada u glavnom smatralo Hrvatima i bilo ugrozeno od cetnika, a kasnije djelomice i od partizana. U drugoj, komunistickoj Jugoslaviji (1945.-1990.) indirektno se daje prednost Srbima (i Crnogorcima), od muslimana samo onima koji su bili sudionici partizanskog rata, clanovi Komunisticke partije, odnosno projugoslavenski ili prosrpski orijentirani. Hrvati su tada opet tretirani kao i u Osmanlijskom Carstvu, a to znaci najnepovoljnije od sve tri etnicke zajednice u BiH. Rijetki su postigli najvise polozaje, nametan im je kompleks kolektivne krivnje za drzanje u II. svjetskom ratu, nisu imali svojih etnickih, jezicnih, kulturnih, i drugih prava, pa i tamo gdje su imali vecinu nastojalo se to ponistiti posebnim, umjetnim granicama opcina ili kadrovskim rjesenjima na njihovu stetu. Zbog toga su bas Hrvati bili narod koji je najvise iseljavao iz BiH.
Poslije sloma komunizma i raspada druge, samo po imenu federativne Jugoslavije (1990.), dakle kad vise nije bilo jake centralne vlasti kao u tursko, austrijsko, jugoslavensko doba, opet su na povrsini izbile sve kulturoloske, civilizacijske, konfesionalne i etnicke suprotnosti i stoljetne mrznje i zavade. Sve je to pokrenula srpsko-crnogorska agresija na Hrvatsku pa zatim na Hrvate i Muslimane u BiH (1991. 1992.), a iza svega je stajala stoljetna teznja Srba do konacno ugrabe BiH kao, toboze, svoju zemlju. Otpor najprije Hrvata a zatim i Muslimana, pa sukob ta dva naroda kao zrtava agresije (1993.), doveo je opet kao i u doba II. svjetskog rata do medjusobnog sukoba triju naroda, samo ovaj put nije bilo cetvrte, kompromisne, partizanske politike koja je na bazi oslobadjanja od neprijatelja i obecanog federalizma vodila ka pomirbi svih strana, a preko nje, zapravo, uspjehu svoje komunisticke revolucije.

12. I opet protektorat
Mir u BIH, zapravo prestanak otvorenog rata, mogle su opet donijeti samo jake vanjske sile. Kad tu ulogu nisu mogli odigrati europski politicki savezi, nastupile su UN, odnosno SAD s Daytonskim i drugim sporazumima. Dogodilo se opet ono sto s e vec na neki nacin zbivalo i u doba velike istocne krize 1875.-1878. kad su u Berlinu velesile dale mandat Austro-Ugarskoj da odrzava red u tom eruptivnom podrucju, dakle protektorat. Zbilo se ono sto je prije vise od stoljeca rekao hrvatski ideolog i politicar Ante Starcevic Naime na prijedlog da se BiH daju vanjski cuvari (protektori) on se upitao ?A tko ce cuvati te cuvare??. Odnosno, dokad ce ti cuvari moci i htjeti o svom trosku odrzavati red i sprjecavati novi rat?
Naime, postdaytonska BiH je na papiru jedna drzava, u njoj su dva entiteta, tri etniciteta (naroda), cetiri-pet uprava, dva pisma, tri jezika, za tri konstitutivna naroda koji se, nazalost, ni o cemu ne mogu normalno razgovarati, a jos manji dogovoriti. Tu su na uskom prostoru pomijesane tri ponajvece svjetske religije, a to znaci isto toliko kultura i civilizacija, vise vlada, nacionalnih simbola, vise od tri upravna sredista i jos mnogo toga raznorodnog sto se tesko uskladjuje usprkos nastojanjima koja dolaze uglavnom sa strane, iz Europske zajednice, iz SAD-a i Ujedinjenih naroda (UN).


	- Privatni Oglasi i Reklamiranje -

	Zelite podijeliti lijepe trenutke iz vaseg zivota s rodbinom, prijateljima, zajednicom, cijelom zupom? Radjanje djeteta,vjencanje,godisnjice, rodjendane? Zelite uputiti zelju specijalnoj osobi u vasem zivotu? Reklamirati vas biznis i ostalo? Iskoristite prednosti koje vam nudi internet i oglasavajte na njemu! Besplatne male oglase i reklame posaljite na nas E-mail: catici@catici.com E-Mail