
	- Izbornik -

	• Mladi • Domovina • Povijest • Statistika • Ž.K. Sutjeska • Links • Kontakt • Arhiva Vijesti


	Veliki Pečat Bosanskog Kralja Tvrtko I (1353-1391)

- Domovina -

III. BOSNA I HERCEGOVINA KAO OSMANLIJSKI SANDZAKAT I PASALUK (1463.-1878.)

1. Islamizacija pucanstva i teritorijalna ekspanzija (1463.-1593.)
S padom Bosne 1463. nestaje i posebne Crkve bosanske koja je u odnosu na katolicanstvo bila u manjini. Dio njenih sljedbenika prihvatio je islam, poglavito nize plemstvo koje je na taj nacin zadrzalo svoje posjede i povlasteni polozaj. Zbog cestih krizarskih vojni na Bosnu, pa Zigmundova pokolja cvijeta bosanskog plemstva kod Dobora (1408.) i laksih nameta pod Osmanlijama dobar dio plemstva i seljastva suradjivao je s Turcima-Osmanlijama.
Dio katolickog pucanstva i plemstva koje nije htjelo prihvatiti islam i osmanlijsku upravu morao je bjezati u slobodne prostore u Hrvatskoj, te Ugarskoj, austrijskim zemljama, na podrucje pod upravom Venecije, pa cak i na Apeninski poluotok (danas su to molizanski Hrvati), u Rim i drugamo. Iako je sultan Mehmed II. el Fatih (Osvajac) obecao franjevcu Andjelu Zvizdovicu posebnu povelju (ahdnamu) kojom se bosanskohercegovackim katolicima jamci vjerska sloboda, ipak su lokalni age i begovi progonili krscansko pucanstvo opcenito, a poglavito ono rimokatolicko. Palili su i rusili njihove crkve ili su ih pretvarali u dzamije (npr. kasnije u Bihacu i dr.). Posebice je bio tezak tzv. danak u krvi i odvodjenje pucanstva u ropstvo. Uobicajilo se odvodjenje djecaka - krscana u Tursku, njihov preodgoj, islamizacija i obucavanje za posebne jedinice osmanlijske vojske - janjicare. Isto tako su odvodjene ljepse djevojke za brojne muslimanske hareme.
Od bosanskog kraljevstva je po osvajanju ustrojen poseban sandzakat (okrug) u sastavu Rumelijskog Pasaluka. Na celu sandzaka su obicno islamizirani Bosanci cija prezimena podsjecaju na njihovo katolicko, odnosno hrvatsko podrijetlo. Prvi medju njima Isabeg Hranusic utemeljio je Sarajevo, danas glavni grad BiH. Osim njega spominju se jos i begovi Minetovici, Malkocevici, Borovinici, Mihajlovici, Vranesevici, Jurisevici i drugi. Stalne napadaje iz Bosne odbijali su hrvatski plemici i njihova vojska pod vodstvom bana Petra Berislavica koji ih je 1513. porazio kod Dubice, a zatim 1518. prodro do hrvatskog Jajca i opskrbio ga zivezom. Takav herojski podvig ponavljali su hrvatski vitezovi tijekom punih sezdeset i pet godina turske blokade Jajca (1463.-1528.) po nekoliko puta godisnje i nadljudskom hrabroscu a cesto i svojim zivotima bezbroj puta potvrdili svoju odanost obrani domovine i europske krscanske civilizacije. Za sultana Sulejmana II. Hrvatska a takodjer i Ugarska dozivjele su teske poraze. Osmanlije su najprije 1521. zauzele ugarski Beograd, 1522. hrvatski Knin, pa pobijedili ugarsko-hrvatsku vojsku na Mohackom polju 1526. Do 1552. zauzeli su Pozegu, Klis i Viroviticu i pomakli granice bosanskog sandzaka do rijeke Cesme u Slavoniji. Ta osvajanja hrvatskog tla nastavljaju se sve do 1592. kad je zauzet hrvatski grad Bihac. Iste godine je ustrojen i Bosanski Pasaluk sa sjedistem u Banja Luci koji je imao osam sandzakata, a svi su oni bili na zauzetom hrvatskom tlu. Iz Bosanskog Pasaluka planirano je i izvodjeno osvajanje Siska a zatim i citave Hrvatske i Slavonije te prodor u austrijske nasljedne zemlje (Kranjska, Stajerska, Koruska).

2. Doseljavanje neslavenskih nomada - Vlaha
S osmanlijskim provalama na podrucje Bosne, i kasnije Hrvatske, dolazile su kao pomocne postrojbe sve vece skupine neslavenskih, nomadskih Vlaha (potomaka romaniziranog pucanstva). Osmalijska uprava naseljavala ih je na pogranicna podrucja gdje su imali ulogu granicara koji su zivjeli od cetovanja i ratnog plijena. Vecina tih Vlaha bila je grkoistocne vjere (kasnije nazvane pravoslavnom), a prihvatila je vec jezik slavenske vecine. Dakle, bili su iste vjere kao i Srbi, tj. Rasani (Rasciani).
Otkad je 1557. Makarije Sokolovic ustrojio posebnu grkoistocnu patrijarsiju u Peci na Kosovu (uz pomoc svoga brata, islamiziranog velikog vezira Mehmed-pase), to istocno krscanstvo ima u odnosu na zapadno, rimokatolicko, poseban, povlasten polozaj u Osmanlijskom Carstvu. Pecka patrijarsija imala je vaznu ulogu u okupljanju grkoistocnog zivlja, u njihovu prodiranju prema zapadu. U 19. st. presudnu ulogu u pretvaranju neslavenskih Vlaha u Srbe ima Pravoslavna crkva. Ona je cuvala i sirila srpske tradicije, uspomenu na srpsku srednjovjekovnu drzavu koju je, dok su Srbi bili gotovo cetiri stoljeca pod Turcima - Osmanlijama, zapravo patrijarsija zamjenjivala.
S obzirom da je patrijarh zivio na podrucju Osmanlijskog Carstva, a rimski papa izvan te carevine, njegova grkoistocna crkva je cesto imala potporu Carigrada, pa je mogla nastupati agresivno prema bosanskim i hrvatskim katolicima. Ceste su pojave prevodjenja katolika na grkoistocnu vjeru, rusenje ili prisvajanje katolickih crkava i samostana, ubiranje crkvenih poreza i od katolika drzavnih poreza za Osmanlije.
Kad je osmanlijska vlast potkraj 16. i u pocetku 17. st. pocela slabiti Vlasi iznevjeravaju Turke, jer nema vise dovoljno pljacke, pa prelaze u sluzbu Habsburgovaca i Mlecana. Oni ih opet naseljavaju na granicama, ali ovaj put sa zapadne, europske strane tj. na podrucju Hrvatske (Dalmacije i Slavonije).Tu su takodjer kao pomocne postrojbe na granici sacuvali odredjene povlastice sve do ukidanja Vojne krajine 1881. godine.

3. Bosanski Pasaluk u doba opadanja Osmanlijske Carevine (1593.-1791.)
Od poraza vojske hrvatskog plemstva na Krbavskom polju 1493. do isto tako teskog poraza osmanlijske sile pod Siskom 1593., za koji su uglavnom zasluzne hrvatske banske postrojbe, vodio se na granicama hrvatskog kraljevstva pravi stogodisnji rat. Od te presudne bitke 1593. koju osmanlijski kronicari nazivaju ?godinom propasti?, malo-pomalo jenjava snaga njihove dvostoljetne agresije na Hrvatsku i uopce na srednju Europu. Osmanlije sve vise iz napadackog rata prelaze u obrambeni.
Habsburgovci sa svojim kraljevinama, tj. Hrvatskom i Ugarskom, a uz pomoc i potporu Poljske, Venecije i Svete Stolice nastoje osloboditi okupirana hrvatska i ugarska podrucja, potisnuti Osmanlije iz Europe i tako rijesiti istocno pitanje. Umjesto njihovih stalnih upada na sjeverozapad i permanentnog ?malog rata? na granicama s krscanskom Europom, sve su cesci manji ili veci prodori krscanske, dakle i hrvatske vojske, na istok, ali i uzbunjivanje pokorenih krscana tzv. raje u Osmanlijskom Carstvu.
U ratu koji je trajao od 1593. do 1606. zadrzali su Osmanlije ?status quo?, ali su 1663./64. tesko porazeni kod Sv. Gotharda od krscanske vojske, a na podrucju Hrvatske su bosanski pase na vise mjesta potuceni od hrvatske banske vojske. Poslije poraza goleme osmanlijske vojske pod Becom 1683. i velikog oslobodilackog rata do mira u Srijemskim Karlovcima 1699. granice Bosanskog Pasaluka vracene su na desnu obalu rijeke Save i Une.
Teski i nepovoljni uvjeti mira za Osmanlije prisilili su ih da napuste sve krajeve preko Save, Une i Dunava, a to je znacilo i nestanak svih bivsih sandzaka. Na tisuce islamiziranih Hrvata i Vlaha morali su prebjeci u Bosnu i Hercegovinu, a oko sto tisuca katolika naselilo je oslobodjenu Hrvatsku i Slavoniju. Poslije te etnicke i vjerske diobe Sava i Dunav postali su nove ?granice? islamskog i krscanskog svijeta. Jos tri puta austrijska je vojska ratovala na tom podrucju, ali nije uspjela bitno pomaknuti postojece osmanlijske granice. Tako su tijekom 18. st. formirane granice izmedju Hrvatske i Bosne, ali na stetu Hrvatske, jer joj nisu vise nikada vracena podrucja tzv. Turske Hrvatske s gradovima poput Bihaca, Jajca, Cazina i drugih. I ne samo to, nego je komunisticka Jugoslavija uzela 1946. Hrvatskoj istocni Srijem sa Zemunom, a u zaledju Bihaca sedam hrvatskih sela koje je Hrvatska dobila mirom u Svistovu jos 1791. godine.

4. Doba ustanaka i propast Bosanskog i Hercegovackog pasaluka (1791.-1878.)
Osmanlijska Carevina slabila je iznutra i istodobno gubila svoje teritorije u ratu protiv Rusije, Austrije i Venecije. Osmanlijski bosanski pasaluk postao je pogranicna, nesigurna i najugrozenija turska pokrajina. U ratu protiv Rusije i Austrije u 18. st. uspjelo se Osmanlijsko Carstvo na nesrecu hrvatskog i drugih juznoslavenskih naroda spasiti, a Napoleonski ratovi u pocetku 19. st. sprijecili su rjesavanje istocnog pitanja i oslobodjenje citavog Balkanskog poluotoka. Medjutim, iznutra tu golemu Carevinu nagrizaju ustanci (Srba 1804. i 1815. i Grka 1821. te Rumunja i Crnogoraca) uz pomoc Rusije. Kad se Grcka osamostalila, a Srbija 1830. dobila autonomiju Bosanski i Hercegovacki Pasaluk bili su jos vise izolirani i okruzeni gotovo sa svih strana.
I dok je citavo Osmanlijsko Carstvo pokusavalo provoditi reforme, bosansko, muslimansko, plemstvo se protivilo uvodjenju gradjanskih sloboda i gubljenju dotadasnjih svojih povlastica. Godine 1832. poceo je pokret za autonomiju Bosne u okviru Turske, ali je njegov vodja Husein beg Gradascevic uz pomoc hercegovackog plemstva bio potucen. Potpuni slom konzervativnog bosanskog plemstva izveo je 1851./52. poturceni Vlah iz Hrvatske Omer pasa Latas. Bio je to pravi pokolj muslimanskog begovata slican onom spomenutom nad katolickim, bosanskim plemstvom kod Dobora 1408. godine.
Kad je slomljeno muslimansko plemstvo, poceli su ustanci pokorenih krscana, tzv. raje, poglavito na granici s Crnom Gorom koja je sustavno pomagala ustanike. Ustanci su se dizali u istocnoj Hercegovini redom: 1852., 1857., 1862. i posljednji protiv turske vlasti 1875. godine. Svi su oni imali za cilj prosirenje Srbije i Crne Gore na Bosnu i rjesavanje istocnog pitanja u njihovu korist. Iza tih ustanaka stajale su Rusija i Austro-Ugarska koje su nastojale svaka sa svoga stajalista podijeliti Balkanski poluotok, prva radi osvajanja morskih tjesnaca i izlaza u Sredozemlje, a Austrija i iza nje ujedinjena Njemacka zeljele su imati BiH kao ?put prema Istoku?(Drang...).
Ustanak u Hercegovini 1875. zapoceli su hercegovacki Hrvati, a zatim prihvatili Srbi. U sjeverozapadnoj Bosni digli su se domaci Srbi, a 1876. u rat su na ustanickoj strani usle Srbija i Crna Gora, pa 1877. i Rusija kako bi spasila porazenu Srbiju. Dakle, ustankom u Bosni i Hercegovini 1875. zapocela je velika istocna kriza i konacno rjesavanje istocnog pitanja. Osmanlijska Carevina slomila je ustanak u BiH, ali je bila vojnicki porazena od Rusije i morala je pristati na mir u San Stefanu pa zatim na novi mirovni kongres u Berlinu 1878. godine. Njime su BiH dodijeljene kao protektorat Austro-Ugarskoj. Doista, BiH su nominalno ostale pod suverenitetom Carigrada. Dio koji je spajao Tursku s Bosnom, tzv. Sandzak, ostao je pod nadzorom Austro-Ugarske kako se ne bi i teritorijalno povezale Srbija i Crna Gora koje otada otvoreno isticu svoje zelje za osvajanjem i podjelom BiH. Svoja povijesna prava na BiH istaknuo je 1878. i Hrvatski sabor koji je kao i ban I. Mazuranic i citav hrvatski narod pomagao ustanke. Iz Beca su to odbili uz napomenu kako je Hrvatski sabor prekoracio svoje ovlasti


	- Privatni Oglasi i Reklamiranje -

	Zelite podijeliti lijepe trenutke iz vaseg zivota s rodbinom, prijateljima, zajednicom, cijelom zupom? Radjanje djeteta,vjencanje,godisnjice, rodjendane? Zelite uputiti zelju specijalnoj osobi u vasem zivotu? Reklamirati vas biznis i ostalo? Iskoristite prednosti koje vam nudi internet i oglasavajte na njemu! Besplatne male oglase i reklame posaljite na nas E-mail: catici@catici.com E-Mail