
	- Izbornik -

	• Mladi • Domovina • Povijest • Statistika • Ž.K. Sutjeska • Links • Kontakt • Arhiva Vijesti


	Veliki Pečat Bosanskog Kralja Tvrtko I (1353-1391)

- Domovina -

II. OD POSTANKA ?ZEMLJICE BOSNE? U 10. ST. DO KRALJEVINE BOSNE IZ 14. STOLJECA

1. Pretpovijesno i anticko doba
BiH su pretezito gorovita zemlja, ali postoje brojne rijecne doline i plodna rijecna i krska polja poput Sarajevskog, Lijevca, Livanjskog, Duvanjskog, Glamockog, Popovog polja i dr. Planine obiluju sumama i socnim pasnjacima, raznim rudama, poglavito zeljezom, ugljenom, srebrom, zlatom, olovom, a postoji i veliki rudnik soli kraj Tuzle (tuz, turski znaci sol).
Tu su otkrivena i poznata prethistorijska arheoloska nalazista od starijeg (paleolit) do mladjeg (neolit) kamenog, broncanog i zeljeznog doba. Paleolitska su naselja u gornjem tijeku rijeka Bosne, Ukrine i Usore (Kamen, Kadar i dr.), te uz rijeku Bregavu nedaleko Stoca (Badanj), neolitska su nalazista takodjer brojna, npr. Butmir kraj Sarajeva, Gornja Tuzla, Kakanj, Nebo kraj Bugojna, Zelena pecina kraj Mostara i druga. Najveci broj istrazenih arheoloskih nalazista pripada razdoblju bronce i zeljeza, npr. Glasinac, a vazna su i sojenicka naselja poput Donje Doline na Savi, Ripca i Golubica na Uni i druga.
U tom razdoblju na podrucju danasnje BiH zivjela su brojna ilirska plemena Delmati, Desitijati, Breuci, Mezeji, Japodi. U 4. st. prije Krista prodrli su amo Kelti. Od 2. st. postojala je tu i ilirska kraljevina koju su zauzeli Rimljani. Oni su poslije sloma ilirskog (Batonovog) ustanka od 6. do 9. g. po Kristu trajno zavladali ovim prostorima i zapoceli proces romanizacije ilirskog pucanstva. To podrucje, koje Rimljani nazivaju Ilirikom, bilo je podijeljeno na dvije ili tri provincije. Vecinu podrucja danasnje BiH pokrivala je provincija Dalmacija (prije Ilirik) a sjeverne dijelove provincija Panonija. Po podjeli Rimskog Carstva na Zapadno i Istocno (395.) pripadalo je podrucje BiH u cijelosti zapadnoj polovici Carstva, a po njegovoj propasti 476. drzi ga Istocno Carstvo zatim, Istocni Goti, pa grcki Bizantinci koji su njim upravljali sve do selidbe naroda i doseljenja Hrvata u 7. stoljecu.
Rimljani su na podrucju Hrvatske i BiH sagradili brojne ceste koje su povezivale upravna sredista na Jadranu i Panoniji (poput Salone, Siscie, Sirmiuma) s unutrasnjoscu, otvorili neke rudnike zeljeza, srebra, soli, podigli vojne logore, manje gradove i naselja uz ceste. Za postojanja Zapadnog Carstva citavo je podrucje primilo krscanstvo i pripadalo nadbiskupiji u Saloni, a dijelovi nadbiskupiji u Sirmiumu.

2. Postanak bosanske drzave
Potkraj 6. st. pocinju cesti upadi Avara i Slavena iz Podunavlja na podrucje danasnje BiH, poglavito otkad je avarski kagan Bajan 582. zauzeo veliki rimski grad Sirmij na Savi (danas Mitrovica). U pocetku 7. st. Hrvati osvajaju provinciju Dalmaciju i njeno srediste Salonu. Ilirsko i romanizirano pucanstvo povlaci se u unutrasnjost Balkanskog poluotoka, gine u borbama ili se pomalo asimilira.
Od 7. do 9. st. povijest podrucja BiH nije dovoljno poznata, a od sredine 9. st. postoje izvori koji potvrdjuju njegovu pripadnost knezevini Hrvatskoj za Trpimira, a od 925. i hrvatskoj kraljevini. U 10. st. dvije je godine tu vladao srpski (raski) knez Caslav. Potkraj 11. st. zavladao je nakratko dukljanski knez Bodin, povremeno upadaju Ugri i Bugari, a bizantski carevi nastoje ostvariti svoju seniorsku vlast.
Sredinom 11. st. podrucje danasnje BiH pripadalo je Kraljevini Hrvatskoj. Oko 950. spomenuti bizantski car-pisac Konstantin Porfirogenet spominje ?zemljicu Bosnu? kao posebnu oblast oko izvorista rijeke Bosne i njenih gornjih pritoka, tj. u Sarajevskom polju, u kraju koji se od davnina nazivao Vrhbosnom.
Buduci je podrucje danasnje BiH cinilo sredisnji dio zapadnog dijela Balkanskog poluotoka, da je bilo bogato rudama, ali tesko dostupno i geografski izolirano, ni jedan vladar nije tu dugo zadrzao vlast. U BiH su se stoljecima sukobljavali interesi Hrvatske i kasnije hrvatsko-ugarskih kraljeva i Bizanta, zapadne Katolicke i Istocne, bizantske crkve, tj. Rima i Carigrada. Zbog toga je i proces pokrstavanja i dublje kristijanizacije tekao vrlo sporo i uz dugo zadrzavanje poganskih vjerovanja.
Kad je Hrvatska 1102. usla u personalnu uniju s Ugarskom podrucje BiH bilo je s tri strane okruzeno tom drzavom. Njeni vladari iz dinastije Arpadovica nastoje je otrgnuti od bizantskog utjecaja i trajno zadrzati pod svojom upravom. Zbog toga su za bana uputili u Bosnu Borica, Hrvata iz Slavonije, koji je bio prvi poznatiji vladar tog podrucja (1150.-1163.). Drugi, vazniji ban bio je Kulin za koga se moze reci da je utemeljitelj bosanske drzave (1180.-1204.). Za njegova banovanja Bosna se razvila gospodarski, ojacala politicki, sklopila prvi trgovacki ugovor s Dubrovcanima. Tijekom XIII. st. u Bosnu su dosli rudari Sasi i otvorili rudnike koji rade i danas (Fojnica, Srebrenica, Olovo i Krizevo).
U to doba se iz krila Rimokatolicke crkve izdvaja po nekim svojim obredima tzv. Crkva bosanska. Buduci su zbog toga Kulin i njegova crkva bili optuzeni zbog krivovjerja on je 1203. sazvao opci sabor naroda na Bilinu polju i javno se odrekao hereze. Ocito je u tom potezu bilo vise politickih, nego vjerskih interesa sto ce pokazati i kasnije tzv. krizarski ratovi koji su usmjereni protiv ?Crkve bosanske?.
U prvoj polovici 13. st. utjecaj Crkve bosanske poceo se siriti pa je to davalo povoda hrvatsko-ugarskim kraljevima da cesto upadaju u Bosnu i vode krizarske ratove protiv bosanskih krivovjeraca. Kao i Kulin, bio je ban Matej Ninoslav prisiljen odreci se krivovjerja i prihvatiti katolicko ucenje. Kad se toga nije drzao, imenovali su mu iz Ugarske (Slavonije) protubana Prijezdu, ali je kralj Bela IV. ipak morao s vojskom 1244. pokoriti Bosnu. Unutarnji otpori hrvatsko-ugarskom kralju kao i katolicanstvu bili su toliko jaki da je katolicki biskup u Bosni morao napustiti zemlju i trajno se nastaniti u Djakovu u Slavoniji (1252.).
Dok od konca 13. st. srednjim dijelovima Bosne (Usorom) gospodare slavonski velikasi roda Prijezde, zapadnim dijelovima Bosne gospodare sve do 1322. hrvatski velikasi, knezovi Subici Bribirski. Njih su otud potisnuli novi hrvatsko-ugarski vladari iz dinastija Anjou (Anzu), takodjer uz pomoc bosanskog bana Stjepana II. Kotromanica, uzevsi od Subica Zavrsje (podrucje s tri velika polja: Glamockim, Livanjskim i Duvanjskim).
Na jugozapadu je Stjepan II. prosirio svoju banovinu na Humsku zemlju (Hum), a na sjeveroistoku na oblasti Usoru i Soli. Buduci je Stjepan II. dao svoju kcer Elizabetu za zenu snaznom hrvatsko-ugarskom kralju Ludoviku (Ljudevitu) I., njegov je ugled porastao pa je prosirio svoju banovinu do Cetine na Jadranskom moru, do Drine na istoku i Vrbasa na sjeverozapadu. Otada je Bosna vazan politicki cinitelj s kojim su morali ozbiljno racunati svi okolni vladari, poglavito Anzuvinci i Nemanjici s kojima je Stjepan II. takodjer stupio u rodbinske odnose.

3. Bosna postaje kraljevinom i njen slom (1377.-1463.)
U doba Stjepana II. u Bosni je opet ojacala Katolicka crkva koji su pomagali crkveni redovi od kojih su bili najpoznatiji franjevci. Taj je crkveni red prvi put dosao u Bosnu 1291., uskoro utemeljio svoju vikariju, pa zatim podigao prve samostane i imao presudnu ulogu u ocuvanju katolicanstva a to znaci i hrvatstva u BiH.
Od 1353. Bosnom je vladao Tvrtko I., sinovac Stjepana II. i doveo je do vrhunca moci i teritorijalnog opsega. Puna dva desetljeca vodio je borbu protiv domacih velikasa i Ludovika I., a kad je uz njegovu pomoc, u tome uspio poceo je s jacanjem svoje drzave i na istoku. Kad je 1373. uzeo gornje Podrinje s manastirom Milesevom gdje je bio grob Sv. Save, prvog arhiepiskopa posebne Srpske pravoslavne crkve, pa zatim zauzeo Trebinje, Konavle i obalu juzno do Dubrovnika, uzeo je 1377. titulu kralja. Buduci je bio u srodstvu sa srpskom dinastijom Nemanjica okrunio se za kralja ?Srbljem i Bosni?. Tvrtku je titulu kralja priznao Ludovik I. pod ciju je krunu Sv. Stjepana potpadala i Bosna.
Buduci je 1382. umro bez muskih potomaka, snazni kralj Ludovik I. Anjou, iskoristio je Tvrtko I. otpor hrvatskog plemstva kralju Sigismundu (Zigmundu) Luksemburgovcu, odnosno gradjanski rat kojem se i on pridruzio i nastavio s jacanjem Bosne, njenim sirenjem i na hrvatsko povijesno podrucje u smjeru Jadranskog mora. Stovise, Tvrtko je 1382. poceo graditi luku Herceg-Novi, a 1385. su mu njegovi kraljevski rodjaci u Ugarskoj prepustili i Kotor. U jeku protudvorskog pokreta u Hrvatskoj (1390.) usao je Tvrtko s vojskom u hrvatske (dalmatinske) gradove: Split, Sibenik i Trogir i dosao pred Zadar. Tu se proglasio ?kraljem Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja?. Obicno se smatra kako je Tvrtko I. kao katolicki vladar tim cinom obnovio, poslije tri stoljeca hrvatsko kraljevstvo.
Medjutim, potkraj 14. st. na istocnim granicama njegova kraljevstva pojavila se snazna osmanlijska opasnost, koju brojni vladari na tom podrucju nisu uzeli previse ozbiljno. Doista, Tvrtko ih je 1388. potukao u prvom sukobu, a 1389. poslao je svog vojskovodju Vlatka Vukovica u pomoc Srbima na Kosovu, pa je o toj bitci i izvijestio Sv. Stolicu. Nazalost 1391. na vrhuncu moci Tvrtko umire. Njegova hrvatsko-bosanska kraljevina postaje zrtvom unutarnjih velikaskih razmirica a izvana lakim plijenom sve agresivnijih Osmanlija.
Brojni Tvrtkovi nasljednici u iducih sedam desetljeca nisu uspjeli prevladati feudalno rastrojstvo u Bosni, stalne upade hrvatsko-ugarskog kralja Zigmunda sa sjevera i Osmanlija s jugoistoka. Poslije teskog poraza europske krizarske vojske u sukobu s Osmanlijama kod Nikopolja 1396. pocinju sve cesci prodori turskih postrojbi u Bosnu, gdje se sve vise isticu velikasi koji su vladali poput kraljeva. To su, prije svih, Hrvoje Vukcic Hrvatinic, gospodar tzv. Donjih krajeva i Sandalj Hranic Kosaca na jugu, u Humskoj zemlji. Oni zajedno s hrvatskim velikasima, bracom Horvatima, nastavljaju borbu protiv kralja Zigmunda. Njemu je pak poslo za rukom 1408. prodrijeti sa sjevera u Bosnu gdje je kod utvrde Dobora dao pobiti 170 uglednih bosanskih plemica i tako svladao bosansku-hrvatsku pobunu protiv budimskog dvora.
Otpor je i dalje pruzao Hrvoje Vukcic Hrvatinic pozvavsi 1415. godine u pomoc i Osmanlije, koji su se vjesto koristili dinastickim borbama i feudalnom anarhijom u Bosni, Hrvatskoj i Ugarskoj te su 1459. dokrajcili Srbiju, a 1463. pokorili i Bosnu.
Bosna je pala bez otpora, ?saptom?, kako su i rekli suvremenici, a posljednji njen kralj Stjepan Tomasevic bio je pogubljen poslije osvajanja Kljuca i Jajca. Njegova supruga kraljica Katarina sklonila se u Rim gdje je uskoro i umrla. Prije smrti ostavila je svoju kraljevinu Bosnu Svetoj Stolici. Bio je to konac prvog i posljednjeg bosanskog kraljevstva u povijesti.
Humska zemlja, Hum koja se po hercegu Stjepanu Vukcicu Kosaci od 1448. nazivala Hercegovinom odupirala se jos dvadesetak godina, ali je ipak 1482. dosla pod osmanlijsku vlast. Hrvatsko-ugarski kralj Matija Korvin ustrojio je poslije pada Bosne za obranu svoga kraljevstva Jajacku i Srebrenicku banovinu koje su, uz Macvansku banovinu, cinile obrambeni pojas od Beograda do Une. Tu crtu obrane drzalo je uglavnom hrvatsko plemstvo, ali nakon njegova poraza 1493. na Krbavskom polju, taj otpor slabi. U pocetku 16. st. pada Srebrenik u sjeveroistocnoj Bosni, a zatim 1528. i Jajce. Sve te krajeve Osmanlije su ukljucili u svoju najzapadniju pokrajinu, uskoro sandzak, Bosnu koja je, kao i Hercegovina, nastala uglavnom na hrvatskom etnickom prostoru i odakle je dalje njena vojska pljackala i osvajala podrucje Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.


	- Privatni Oglasi i Reklamiranje -

	Zelite podijeliti lijepe trenutke iz vaseg zivota s rodbinom, prijateljima, zajednicom, cijelom zupom? Radjanje djeteta,vjencanje,godisnjice, rodjendane? Zelite uputiti zelju specijalnoj osobi u vasem zivotu? Reklamirati vas biznis i ostalo? Iskoristite prednosti koje vam nudi internet i oglasavajte na njemu! Besplatne male oglase i reklame posaljite na nas E-mail: catici@catici.com E-Mail